Od Eduarda Nordena († 1941.) i Martina Dibeliusa († 1947.) izvorište pripovijesti o Isusovu djevičanskome rođenju nastojalo se pronaći u povijesti religija, a građa se najviše nalazila u pripovijestima o začeću i rođenju egipatskih faraona. Drugo okružje bliskih predodžaba nalazilo se u ranome židovstvu, kao i u Egiptu, kod Filona Aleksandrijskoga († nakon 40. poslije Krista). U svakom slučaju, ova su dva idejna okružja međusobno vrlo različita. Kod prikazivanja božanskoga začeća faraonâ, gdje se božanstvo približava majci na tjelesan način, u konačnici se radi o teološkome legitimiranju vladarskoga kulta, o političkoj teologiji koja kralja hoće smjestiti u područje božanskoga i tako legitimirati njegov božanski zahtjev. Suprotno tomu, Filonov prikaz začeća sinova patrijarhâ iz božanskoga sjemena ima alegorijsko obilježje. “Žene patrijarhâ… postaju alegorije za krjeposti. Kao takve one po Bogu postaju trudne i svojim muževima rađaju krjeposti koje utjelovljuju” (Gnilka, Das Matthäusevangelium I/1, str. 25). Teško je procijeniti u kojoj se mjeri, povrh te alegorije, misli i na konkretan način.

Pri pomnu čitanju očito je da ni u prvomu ni u drugom slučaju nisu prisutne prave paralele s pripoviješću o Isusovu djevičanskome rođenju. Isto vrijedi za tekstove iz grčko-rimskoga područja za koje se misli da ih se može navoditi kao poganske predloške pripovijesti o Isusovu začeću po Duhu Svetome: sjedinjenje Zeusa i Alkmene, iz kojega je rođen Heraklo; Zeusa i Danaje, iz kojega je proizišao Perzej, itd.

Razlika u predodžbama je tako dalekosežna da se doista ne može govoriti o pravim paralelama. U izvješćima evanđeljâ ostaje potpuno očuvana jedincatost jednoga Boga i beskonačna razlika između Boga i stvorenja. Nema nikakva miješanja, nikakva poluboga. Božja stvaralačka Riječ sama čini nešto novo. Isus, rođen od Marije, jest u potpunosti čovjek i u potpunosti Bog, oboje nepomiješano i nepodijeljeno, kako to točno izražava Kalcedonsko vjerovanje iz godine 451.

Pripovijesti kod Mateja i Luke nisu produbljeni mitovi. Po svojemu temeljnom poimanju one čvrsto stoje u biblijskoj predaji o Bogu Stvoritelju i Otkupitelju. No po svojemu konkretnom sadržaju potječu iz obiteljske predaje koja se dalje prenosila i koja je očuvala sjećanje na ono što se dogodilo.

Kao jedino pravo objašnjenje tih izvješća htio bih uzeti ono što je Joachim Gnilka, pozivajući se na Gerharda Dellinga, postavio u obliku pitanja: “Je li otajstvo Isusova rođenja… naknadno stavljeno na početak evanđelja ili se u tomu štoviše pokazuje da je bilo poznato? Samo ga se nije htjelo prepustiti prepričavanjima i dopustiti da postane proizvoljan događaj” (Das Matthaüsevangelium I/1, str. 30).

Čini se razumljivim da je tek nakon Marijine smrti taj događaj mogao postati javan i ući u zajedničku predaju kršćanstva koje je nastajalo. Sada ga se moglo smjestiti i u razvoj kristološkoga naučavanja i povezati s ispovijedanjem Isusa kao Krista, kao Sina Božjega, ali ne na način da se povijest razvijala iz ideje, da se ideja preoblikovala u činjenicu, nego obratno: razmatralo se o onome što se dogodilo, o činjenici koja je sada postala poznata; tragalo se za razumijevanjem. Polazeći od cjeline lika Isusa Krista događaj se rasvjetljavao, i obratno, na temelju događaja dublje se poimala i Božja logika. Otajstvo početka rasvjetljavalo je ono što je slijedilo, i obratno, već razvijena vjera u Krista pomagala je pojmiti početak, njegovu smislenost. Tako se razvijala kristologija.

Možda je primjereno na ovomu mjestu spomenuti tekst koji je od najranijega vremena zaokupljao zapadno kršćanstvo kao intuicija otajstva djevičanskoga rođenja. Smjeram na Vergilijevu Četvrtu eklogu iz njegova pjesničkoga ciklusa Bukolike (pastirske pjesme), koja je nastala oko 40 godina prije Kristova rođenja. U razigranim stihovima o seoskome životu odjednom zazvuči posve drukčiji ton: navješćuje se događaj novoga velikog svjetskog poretka na temelju onoga što je “cjelovito” (ab integro). “Iam redit et virgo – već se vraća djevica.” Nov naraštaj silazi s nebeskih visina. Rađa se dječak s kojim završava “željezni” naraštaj.

Što se tu obećava? Tko je ta djevica? O kojemu se dječaku radi? I ovdje su – slično kao kod Iz 7,14 – znanstvenici pokušali pronaći povijesna poistovjećenja, ali je to završilo praznim hodom. Što se, dakle, kaže? Predodžbeni okvir svega toga potječe iz antičke slike svijeta: u pozadini je nauk o kružnome tijeku eona i moći sudbine. Međutim, ove stare predodžbe zadobivaju živu aktualnost po iščekivanju prema kojemu bi već stigao čas velikoga obrata eona. Ono što je do tada bilo samo daleka shema odjednom postaje sadašnjost. U Augustovo je doba, nakon svih potresa zbog ratova i građanskih ratova, zemljom prošao val nade: sada konačno mora započeti veliko razdoblje mira, novi svjetski poredak.

Ovomu raspoloženju iščekivanja novoga pripada i lik djevice, slike čista, cjelovita početka ab integro. Tomu pripada i iščekivanje dječaka, “božanskoga izdanka” (deum suboles). Stoga se možda smije reći kako lik djevice i božanskoga dječaka na neki način pripada iskonskim slikama ljudske nade koje se pojavljuju u trenutcima krize i iščekivanja, a da se pritom nemaju u vidu konkretni likovi.

Vratimo se biblijskim izvješćima o Isusovu rođenju od Djevice Marije, koja je dijete začela po djelovanju Duha Svetoga. Je li to istina? Ili su možda ipak arhetipske predodžbe bile prenesene na lik Isusa i njegove Majke?

Tko čita biblijska izvješća i usporedi ih sa srodnim predajama, o kojima je upravo ukratko bilo riječi, odmah vidi golemu razliku. Ne samo usporedba s egipatskim predodžbama, o kojima smo govorili, nego i san o nadi, s kojim smo se susreli kod Vergilija, vode nas u sasvim drukčije svjetove.

Kod Mateja i Luke ne nalazimo ništa o kozmičkome obratu, ništa o tjelesnim doticajima između Boga i ljudi: pripovijeda nam se posve ponizna pripovijest, a koja ipak, upravo zbog toga, donosi velik obrat. Marijina je poslušnost ta koja Bogu otvara vrata. Božja riječ, njegov Duh, stvara u njoj Dijete. On ga stvara kroz vrata njezine poslušnosti. Tako je Isus novi Adam, novi početak ab integro – od Djevice koja posve stoji na raspolaganju Božjoj volji. Tako se događa novo stvorenje, ali je ono vezano uz slobodno “da” ljudskoga bića koje se zove Marija.

Možda se može reći da su se tajni i nejasni snovi čovječanstva o novome početku ostvarili u ovome događaju – u stvarnosti koju samo Bog može stvoriti.

Je li, dakle, istinito ono što govorimo u Vjerovanju: “Vjerujem… u Isusa Krista, Sina njegova [Božjega] jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetomu, rođen od Marije Djevice?”

Odgovor glasi bez ograničenja: da. Karl Barth je upozorio na to da u Isusovoj povijesti postoje dvije točke u kojima Božje djelovanje neposredno ulazi u materijalni svijet: rođenje od Djevice i uskrsnuće iz groba, u kojemu Isus nije ostao i nije istrunuo. Ove su dvije točke sablazan za suvremeni duh. Bog smije djelovati u idejama i mislima, u duhovnome, ali ne i na materiji. To smeta. Tu mu nije mjesto. Ali upravo se o tomu radi: da je Bog Bog i da se ne kreće samo u idejama. Stoga se kod obje stvari radi o samome Božjem “biti Bog”. Radi se o pitanju: pripada li mu i materija?

Dakako, Bogu se ne smije pripisivati ništa besmisleno ili nerazumno ili ono što proturječi njegovu stvaranju. Ali ovdje se ne radi o nečemu nerazumnu i proturječnu, nego upravo o nečemu pozitivnu – o Božjoj stvarateljskoj moći koja obuhvaća sve što postoji. Utoliko su obje ove stvari – djevičansko rođenje i stvarno uskrsnuće iz groba – kušnja za vjeru. Ako Bog nema moć i nad materijom, onda on i nije Bog. Međutim, on ima ovu moć, a po začeću i uskrsnuću Isusa Krista započeo je novo stvaranje. Tako je on Stvoritelj i naš Otkupitelj. Zbog toga je Isusovo začeće i rođenje od Djevice Marije temeljni element naše vjere i svijetli znak nade.

papa Benedikt XVI.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Djetinjstvo Isusovo” Josepha Ratzingera – Benedikta XVI. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.