Uska vrata: što to jest? Isus govori da su vrata On sam – zasigurno je riječ o ovim uskim vratima. Ali i dalje se nameće pitanje u kojem je smislu On za nas uska vrata. Riječ je o prolazu kroz koji se treba teškom mukom progurati, o izlazu iz zatvorenosti koju smo sami sebi nametnuli, strepeći od toga da spoznamo istinu. Što predstavlja najveći problem za čovjeka? Spoznati istinu o sebi i priznati si je. Silno se trudimo predstavljati se drugačijima no što uistinu jesmo, i na taj se način zatvaramo u sebe, stvarajući prema van tzv. sliku o sebi koja nije ništa drugo doli žuđena laž. Samo nas spoznavanje Isusa – što temeljitije, to će nas neizbježno dovesti do bolne istine – može osloboditi od lažne slike o sebi.

„Nato Isus reče njemu: ‘Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.’“ (Mt 16,17-19)

Netko kome je povjerena takva vlast, morao bi sam biti najprije iskušan bi li bio milosrdan prema drugima. Imati duhovnu vlast bez milosrđa znači nalaziti se u najvećoj opasnosti, odnosno biti pod vlašću Sotone. 

Da bismo bili milosrdni, sami moramo iskusiti milosrđe. To je neprocjenjivo iskustvo: prepoznati kako smo izgubljeni i umjesto kazne… iskusiti oprost. Petrov put za Isusom morao je prije ili poslije pogurnuti učenika u najskučenije iskustvo vlastite nevjere i spoznaju nezaslužena Božjeg milosrđa. 

„Za Isusom su išli Šimun Petar i drugi učenik. Taj učenik bijaše poznat s velikim svećenikom pa s Isusom uđe u dvorište velikoga svećenika. Petar osta vani kod vrata…“ (Iv 18,15-16) „On se tada stane zaklinjati i preklinjati: ‘Ne znam toga čovjeka.’ I odmah se oglasi pijetao. I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: ‘Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.’ I iziđe te gorko zaplaka.“ (Mt 26,74-75) Ušao je i izišao!

Petar je možda uistinu ušao kroz uska vrata u dvorište Kajfe i, kad je već ugledao istinu o sebi i čuo je iz vlastitih usta, izišao je. Već je znao sve o sebi. Tri godine u Isusovoj pratnji nisu mu dale toliko svjetla koliko ta tri glasanja pijetla koji se ne glasa dok je mrak. Što mi vidimo kada stanemo pred svoja vrata? Ja već vidim kako sam tisuću puta odustao od toga da priznam kako me nešto veže za Isusa. Sramio sam ga se, odgurivao ga, stajao sam podalje, želio sam biti na distanci. Ta vrata o kojima govori Isus vrata su istine o nama, uska vrata kroz koja teškom mukom prolazimo! Vrata na kojima se možemo uvjeriti u jedno: kako smo zanijekali Isusa! Obmanjujemo se kada mislimo kako smo vjerni, ali kad nastupi kušnja, procijedimo čvrsto stisnutih zuba: „Ne znam ga!“

Petar se stao zaklinjati i prisegnuo je: „Ne znam tog čovjeka o kojem govorite…“ Što vrijede naše ohole izjave i odluke? Petar nije poznavao sebe. Nekoliko sati prije obećao je Isusu da ga se nikada neće odreći, a sada priseže kako ne poznaje Isusa. Željeli bismo biti vjerni ljudi, čvrstih uvjerenja, sigurni u sebe, nepokolebljiva karaktera i viteške plemenitosti, ali to su samo puste tlapnje. Petar nije nimalo bolji ni gori od nas, mi smo još uvijek u fazi neznanja o tome što možemo očekivati od sebe. Ne poznajem tog čovjeka koji stoji preda mnom dok se promatram u zrcalu, a što da govorim o Onome tko je Otac zrcala?! 

Isus se naziva Vratima: „Ja sam vrata ovcama.“ (Iv 10,7) Još je rekao: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti…“ (Iv 10,9)

U općenitu simboličkom značenju vrata su izlazak. Primjerice, izlazak iz teške situacije ili pak izlazak iz beznadna zatočenja. Vrata su i ulazak, mogućnost prelaska u nešto unutarnje. Katkad znamo reći da je netko „ušao u sebe“ ili „izašao iz sebe“. Isus stoga predstavlja ulazna vrata za one koji žive u otuđenju i koji su postali strani sami sebi, a s druge strane, Isus predstavlja izlazna vrata onima koji su se zatvorili u sebe, žive u izolaciji, u strahu od sebe i u strahu pred životom.

Vrata su imala ulogu današnje gradske vijećnice, a uz to i suda. Na gradskim su se vratima odvijale najvažnije trgovačke transakcije, ondje su se također donosile odluke koje su određivale sudbinu cijeloga grada i odvijale su se sudske rasprave. Često je bila riječ o utvrđenoj i obrambenoj zgradi. Vrata također predstavljaju granicu grada koja dijeli sigurnu unutrašnjost grada od nebranjena vanjskog područja. (usp. Am 5; Zah 8,16; Izr 31; Job 5,4) Budući da su se dakle na vratima odvijala suđenja, to znači da nas Isus, potičući nas da slijedimo Njegov primjer, želi pozvati da sami sebe osudimo. Samo nam se naizgled čini kako to nije najbolji način da se oslobodimo muka. Osuditi se iznutra ne znači ništa drugo doli spoznati istinu o sebi samima bez straha i priznati je Isusu. Najgori je osjećaj onaj krivnje: ne mogavši ga podnijeti, obmanjujemo se na najopasniji mogući način. Bijeg od osjećaja krivnje ne predstavlja samo bijeg od Isusa nego i od samoga sebe, te za posljedicu ima najopasnije otuđenje: prestajemo biti svoji i postajemo licemjeri! Najčešće imam osjećaj krivnje kada se izvrdavam od nečeg smišljajući izlike koje nemaju nikakvo stvarno pokriće. Rijetko se u ispovjedaonici susrećem s nekim tko preko svake mjere optužuje sam sebe, mnogo češće susrećem one koji se opravdavaju zbog nečeg. I jedno i drugo ozbiljan je prijestup kad je riječ o istini.

Onaj si koji jesi samo onda kada prihvatiš cijelu istinu o sebi, a ne obmanjuješ se poput Petra koji je hvalisavo tvrdio da je vjeran – ponavljam si to i osjećam kako ne dopuštam da te riječi dopru do moje nutrine. Vrata su srca zatvorena!

Na pamet mi pada još jedan „prolazak“ kroz vrata spoznaje u Petrovoj sudbini. Ne znam je li Getsemanski vrt imao vrata, ali u tom su vrtu počeli prvi „prolasci“ koje je Petar teškom mukom svladavao. Sva druga vrata, kroz koja je prolazio s Isusom, bilo je lako proći, ali ovdje, u Getsemaniju, počeli su problemi. Getsemanski vrt nešto je poput negativa raja, vrta koji je zasigurno također imao vrata… imao je ulazna i izlazna vrata.

U rajskom vrtu otpočeo je „sretan grijeh“ i zato je bio nužan vrt iza potoka Cedron (hebr. cedar – mrak), ne bi li nas „nesretna nevinost“ novog Adama – Krista ‒ odvela do mjesta iz kojeg smo bili izgnani. „Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici. A poznavaše to mjesto i Juda…“ Ovaj posljednji ipak nije ušao u vrt s Isusom. Njemu je bilo dovoljno to što je znao za to mjesto. Znanje je „kušnja nad kušnjama“, kako je to ispravno primijetio Emmanuel Levinas. Znati nešto o nekome ne znači da ga volimo ili živimo s Njime u prijateljstvu. Drvo spoznaje dobra i zla, koje rađa plodove znanja, možda je i u tom smislu bilo opasno za čovjeka, jer mu je pružalo znanje o nečemu što čovjek nije posjedovao. Juda je znao to mjesto, ali nije ušao u njega sve do trenutka kada je došao sa stražarima hrama. Mnogi ljudi samo znaju gdje je hram, znaju u koje se vrijeme odvija misa, ali ne posjećuju to mjesto. Znadem gdje je kapela u mojem samostanu, ali idem li, izuzev sata predodređena za molitvu, onamo i kad ne moram, napose po mraku?

U času kad je Isus uvodio svoje učenike u vrt, humanost je, koja tada ne bijaše na zavidnoj razini, nadvladala – opasnost od pada u grijeh povukla se tim istim vijugavim stazama kojima je proklizala poput zmije u naš život. Petar je čuo sljedeće riječi: „Vrati mač na njegovo mjesto!“ (Mt 26,52) Po izgonu Adama i Eve iz raja, Bog je postavio „plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života“. (Post 3,24)

To bijahu druga teška Petrova vrata kroz koja se morao progurati – vrata odustajanja od osvete, vrata odustajanja od pobjede. I kroz ta je prošao. Pristati na poraz – to je sustiglo jadnog Petra i istodobno prvoga kapelana Novog saveza. A budući da je On to preživio, što mene čeka? Čemu se imam nadati?

Pokazuje se da nisam uvijek imao takvu predodžbu o nasljedovanju Krista kakvu imam sad nakon čitanja tog teksta o Isusovim vratima. Na početku svojega svećeničkog djelovanja zamišljao sam kako će sve biti „po mojem“, a sada ništa nije „po mojem sudu“, ali zato vjerujem da je po Božjem. A to znači da ću češće osjećati sram nego ponos. Kada sam prekoračio vrata samostana, mislio sam da počinjem živjeti punim životom, ali je otpočelo umiranje i rezignacija, povlačenje i odustajanje od mojih ambicija. Usukao sam mač, odustao od borbe, preostalo mi je samo da se predam i dopustim da me se sprovede do spoznaje vlastite nevjere iza koje se, kao iza Kajfinih vrata, čuje gorki plač, iz dubine srca. Je li to loše? „Po mojem sudu, Isus tvrdi kako nas naše vrline mogu udaljiti od Boga na mnogo strašniji način od naših grijeha.“ (Michael Ball) Možda zvuči šokantno, ali grijesi, napose takvi koji nas dovode do toga da zatajimo Boga, omogućuju mi da se vidim onakvim kakav uistinu jesam, dok vrline, s druge strane, predstavljaju opasnu klopku, u što su se uvjerili barem farizeji. Ne pišem ovo zato da bih nekog naveo na grijeh, nego zato da bih se odvratio od samoobmanjivanja kako sam bezgrešan.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ranjeno svjetlo” Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.