RIJEČ KOJA SPAŠAVA

Augustyn Pelanowski o slici ‘Bogorodica pri navještenju’ De Messine: Zašto na njoj nema anđela Gabrijela?

Ono što smo čuli o sebi – o čovjeku – od Isusa otvorilo nam je oči i za nas postalo neočekivano otkriće. Slično iznenađenje doživjet ćemo ako se zagledamo u sliku Antonella de Messine iz 1474. godine koja predstavlja Djevicu u trenutku navještenja

Potrebne su nam riječi, i to ne bilo kakve, ne bismo li spoznali sebe. Riječi koje nisu samo tračevi ili sportske vijesti, ili burzovna izvješća. Čovjek se može spoznati samo riječju nekoga tko ga promatra s veće udaljenosti, odakle bi se mogao zagledati u njegovu zjenicu, nekoga tko se nalazi izvan svijeta ljudi, a čovjek je istodobno u samome središtu njegove pozornosti. Ono što smo čuli o sebi – o čovjeku – od Isusa otvorilo nam je oči i za nas postalo neočekivano otkriće. Slično iznenađenje doživjet ćemo ako se zagledamo u sliku Antonella de Messine iz 1474. godine koja predstavlja Djevicu u trenutku navještenja.

Umjetnik je iz mraka izvukao tri prevladavajuća elementa: lice Djevice koje gleda nekamo izvan slike ograničene okvirom, kao da njezin pogled prekoračuje ograničeni svijet – kao da izlazi iz okvira onoga što je zamjetljivo; ruku, ispruženu u pravcu promatrača, koja izgleda poput kretnje dohvaćanja – shvaćanja nečega, što čujemo prvi put u životu, pri čemu su Djevičina usta zatvorena, kao da skrivaju riječi koje smo čuli negdje u dubokoj unutrašnjosti; i naposljetku, knjigu, Bibliju, otvorenu poput veže. I to je sve. To bijaše Njezino misteriozno i neočekivano „na početku“.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Što je u tome neočekivano? Upravo to da se na toj slici ne nalazi anđeo Gabrijel, premda se u Navještenju uvijek prikazuje arkanđeo koji izgovara neobične Riječi koje postadoše Tijelom. U tom slučaju, gdje je anđeo? Anđeo je onaj tko promatra tu sliku. Umjetnik je anđelom učinio svakoga tko promatra tu sliku i stoji izvan njezina okvira! To je iznenađenje koje je mogao osmisliti samo genij. Kada promatramo tu sliku, osjećamo ne samo da smo anđeo nego i kao da smo izvan zamjetljiva svijeta – izvan okvira ovoga svijeta! Obična slika prenosi čovjeka u drugu dimenziju, gdje nas čak više ni muhe ne ometaju da se usredotočimo! Tako je i s Biblijom. Kada je otvaramo, pred nama se otvara nov prostor, ulazimo u nov svijet i, promatrajući ga, nesvjesno postajemo poput anđela! Izvan smo okvira toga svijeta, sastavljena od neba i zemlje! Biblija nas čini anđelima. Što više nad njome promišljamo, to čudesnije na nas djeluje.

Čuveni židovski mistik Baal Šem Tov, interpretirajući tekst o Noinoj arci, iskoristio je dvoznačnost naziva arke: teva (doslovce: škrinja) istodobno predstavlja škrinju arke i riječ. Michael Ball o parabolama je napisao da su one škrinje koje meditirajući otvaramo i iz njih oslobađamo sva moguća značenja. Na tom se mjestu prisjećam onoga što je rekao Isus: „A on će im: ‘Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.’“ (Mt 13,52) Riječi iz kojih izvlačimo sakrivena blaga spoznaje i, istodobno, blaga koja nas skrivaju pred navalom gluposti. Istinska blaga mudrosti moraju biti skrivena da bi budila zanimanje, ali i ne nametala se bez naše privole. Riječi arke, Riječi – blaga, riječi – škrinje koje skrivaju sjaj s neba.

Svaka Božja riječ predstavlja arku koja je sposobna spasiti čovjeka u opasnosti, ali na tom se mjestu prisjećam Krista koji baca svjetlo na skrivena značenja svake riječi iz Biblije, kao i na značenje svega što oblikuje svemir. Nije li On Svjetlost Svijeta? Noa je na arci napravio prozor ne bi li u unutrašnjost prodiralo svjetlo. Zahvaljujući Kristu sve poprima smisao, svjetlo, jasnost! On je poput prozora u Noinoj arci! Ponekad znademo reći kako je nešto logično ili smisleno, razumljivo. Proslov počinje upravo na taj način: u početku bijaše Riječ. Možemo se odvažiti i na ovakvo objašnjenje: na početku je sve bilo logično i imalo je smisla. A budući da se Logos kod Ivana poistovjećuje sa Sinom Božjim, iz toga neminovno zaključujemo sljedeće: u početku je sve imalo i ima sveobuhvatan smisao samo u Sinu Božjem, ili u Isusu Kristu. Ako tko tvrdi da njegov život nema smisla, to je samo zato što još nije otkrio koliko Krist znači njemu samome. Postsinodalna apostolska pobudnica Verbum Domini iz 2010., nadovezujući se na Proslov iz Ivanova evanđelja, naglašava njegovo aludiranje na početak Knjige Postanka, ali ipak ukazuje na novu prirodu početka u Riječi. Riječ je o početku koji je u svojoj prirodi apsolutan i koji nam ne govori o vanjskome materijalnom univerzumu, nego o unutarnjem životu Boga, u koji su na sudjelovanje pozvani prijatelji, ili svi mi. Primiti Božju Riječ, onu skrivenu u Bibliji, kao i onu skrivenu u euharistiji, pa naposljetku i onu koja se utjelovila u Isusu Kristu, znači isto što i postati istinsko Božje dijete koje Mu se može obraćati kao Ocu. Kako se samo Bog morao ograničavati u svojoj neograničenosti ne bi li dopro do nas? Crkveni oci skovali su potresnu tvrdnju: ho logos pachynetai: riječ postade prekratka!

Vjekovna Riječ postade mala – tako mala da je stala u jasle, kao što piše Benedikt XVI. Postade Tijelom, ne bi li postala bližom tjelesnim stvorenjima. Postade Tijelom ne samo u smislu ljudskog organizma nego i u smislu euharistijskog sakramenta, kao i samog Pisma. Sveti Ambrozije pisao je: „Tijelom Sina preneseno nam je Sveto Pismo“! Mnogi su ljudi vidjeli utjelovljena Sina Božjeg, ali nisu u Njemu iščitali Duha Svetoga, i mnogi ljudi čitaju Bibliju, ali ona za njih predstavlja samo knjigu napisanu arhaičnim jezikom, punu kontroverznih poglavlja. Ako je Riječ postala prekratkom, to znači da je moramo produljiti, da je moramo „raspakirati“, poput darovane nam škrinje iz koje moramo razmotati skrivene istine zamotane u pakpapir književnih značenja. Vjerojatno nije bezrazložno napisano kako je Marija Isusa netom po rođenju zamotala u povoj – prekrila je Njegovu tajnu povojima po uzoru na stranice Svetoga Pisma koje je potrebno listati, ne bi li nas obasjalo svjetlo Njegove Prisutnosti. Dok čitate Bibliju, čujete li šapat Duha? Vidite li više no što je zapisano? Biblijski tekst može razumjeti samo onaj tko je i sam proživio ono o čemu se govori u tekstu, stoga se pitam jesam li doživio prihvaćanje Riječi Božje čitajući Bibliju spoznavši i osjetivši Božji pogled na sebi, kao da me gleda Otac.

Riječ mi ne može nauditi čak ni u onim tekstovima koji izgledaju surovo, puno nasilja ili zloguko. Radije bih da me svakodnevno mori Riječ Božja nego da me jedan dan mori riječ ljudi koji su, bez obzira na to je li evolucija postojala ili nije, vođeni darvinovskim manirama. Zašto? Jer je cilj Božje Riječi da svi postanemo Božja djeca. Snaga je Biblije velika, budući da oni koji uistinu žive Riječ Božju postaju svecima, kao što je i On svet. Stoga nije dovoljno čitati, promišljati i prihvaćati Božje Riječi zapisane u Bibliji, samo da bismo i dalje bili nemoralni. Ne prihvatiti Riječ znači skriviti čin odbacivanja jednak onome koji se dogodio u sinagogi u Nazaretu. Njegovi ga nisu prihvatili. Čak i ako ste slabo, grešno stvorenje bez nade koje više ne nalazi nikakve izglede da promijeni svoj život, u onome trenutku u kojem ćete samo prihvatiti Riječ Božju dogodit će se radikalna promjena. (Benedikt XVI.)

I još nešto: kao što nije dovoljno samo jedanput reći voljenoj osobi da je volite, nego to valja stalno, svakoga dana ponavljati, tako nije dovoljno jedanput pročitati Bibliju, nego je treba neprestano čitati i ponavljati svete riječi, svakoga dana.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ranjeno svjetlo” Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 16. rujna 2018.

Možda vam se svidi