U ovim danima nakon Uskrsa čovjek se uporno vraća jednom istom pitanju: ako ta nečuvena tvrdnja, „Krist uskrsnu!“, zaista izražava svu bit, svu dubinu, sav smisao kršćanske vjere, po riječima apostola Pavla da je, ako Krist nije uskrsnuo, uzalud vjera vaša (usp. 1Kor 15, 17), što onda to znači za naš i moj život ovdje i sada.

Evo, prošao je još jedan Uskrs, opet se dogodila ta zadivljujuća noć, treptaj svijeća i sve veća ushićenost, opet smo bili okupani svjetlonosnom radošću bogoslužja koje kao da se čitavo sastoji od jedne jedine slavljeničke pjesme: „Sada se sve ispuni svjetlošću, nebo i zemlja i dubine njene. Nek’ slavi stoga sve stvorenje uskrsnuće Kristovo!“

Ali ta noć prolazi i mi se iz njene svjetlosti vraćamo u svijet, spuštamo se na zemlju, ponovno ulazimo u svakodnevni, „stvarni“ život. I što? Sve je isto kao što je i bilo, ništa se nije promijenilo, kao da ništa, ama baš ništa na zemlji nema ni najmanje veze s onim što se pjevalo u Crkvi. U dušu se prikrada sumnja: te riječi, od kojih nema ljepših i uzvišenijih na zemlji – da nisu iluzija? Srce i duša ih žedno upijaju, ali hladni razum svakodnevice kaže: „Maštarija, samoobmana! Prošlo je već dvije tisuće godina, gdje je njihovo ispunjenje?“ Bože moj, kako često kršćani obaraju pogled, već odavno ni ne pokušavajući sastaviti kraj s krajem! Kao da govore svijetu: „Ostavite vi nama taj posljednji dragulj, posljednju utjehu i radost, ne sprječavajte nas da u svojim zatvorenim umovima tvrdimo da se raduje i slavi čitav svijet. Ne smetajte vi nama, a mi nećemo smetati vama da gradite ovaj svijet, da upravljate njime i živite kako vas volja“.

No, u krajnjoj dubini savjesti, mi znamo da su ta malodušnost, taj minimalizam i unutarnji bijeg nespojivi sa stvarnim smislom i stvarnom radošću Uskrsa. Jer, ili je Krist uskrsnuo, ili nije. Ako je uskrsnuo  – a što bi drugo mogao biti uzrok naše uskrsne radosti, te noći prožete sjajnom svetkovinom i pobjedom – ako se jednom u povijesti svijeta dogodila ta nečuvena pobjeda nad smrću, onda se zaista sve na svijetu promijenilo i obnovilo, znali to ljudi ili ne. A onda je i na nama, koji se radujemo i slavimo, odgovornost da to i drugi ljudi doznaju, da povjeruju i uđu u tu pobjedu i tu radost. Prvi kršćani svoju vjeru nisu nazivali „religija“, već radosna vijest – vijest čije je širenje bilo njihov osnovni zadatak.

Prvi kršćani su znali i vjerovali da Kristovo uskrsnuće nije samo povod za slavlje, već i izvor snage za preobrazbu života, i zato su ono što su ušima čuli objavljivali s krovova (usp. Mt 10, 27). „Ali što ja mogu“ odgovara umjesto mene moj trezveni ili, kako danas kažu, „realistički“ razum. „Kako ja mogu objavljivati, svjedočiti, ja, nemoćno zrnce pijeska izgubljeno u masi ljudi?“ Ovaj prigovor razuma, tzv. zdravog razuma, nije ništa drugo do laž, možda najstrašnija i najđavolskija laž suvremenog svijeta. Svijet je nekako uspio uvjeriti da moć i značaj uvijek imaju isključivo „mase“. Što može jedan protiv svih? No upravo tu, upravo u sukobu s tom laži, pokazuje se u svojoj punoj snazi osnovna tvrdnja kršćanstva, njegova logika kojoj nema slične: kršćanstvo tvrdi da jedan čovjek može biti jači od svih. Sjećate li se zadivljujućih redaka Pasternakovog Getsemanskog vrta?

Svemoći, čuda – odrek’o se svega,
Kao da to mu ništa važno nije,
Ovozemaljskih primio se stega,
Odlučio bitku smrtničku da bije.

To je Kristov lik: čovjek bez ikakve ovozemaljske vlasti, sam, napušten od svih – a pobjednik. I dalje:

Vidiš da v’jekovi su kao priča:
Mogu zapalit’ se u svom hodu.
Stoga ću ja u grob, mrtvacu sličan,
Sići kad muke dobrovoljne odu.

U grob ću sići, trećega ću dana
Ustati opet, s nimbom slave sjajne,
Na sudu mome, poput karavana,
Iznijet’ će vrijeme vjekove i tajne.

„Mogu zapalit’ se u svom hodu“. Eto, to „mogu zapalit’ se“ sadrži odgovor na sva pitanja „zdravog razuma“.

O, kad bi svatko od nas koji smo iskusili uskrsnu radost, koji smo čuli za pobjedu, koji smo povjerovali u ono što je svijetu nepoznato, iako se za njega i u njemu ta pobjeda dogodila – kada bi svatko od nas zaboravio na brojnost i na mase i tu vjeru i radost prenio makar jednom čovjeku, kada bi ta vjera, ta radost, tajno bila prisutna i u najbeznačajnijem razgovoru, u našoj „trezvenoj“ svakodnevici, preobrazba svijeta i života počelo bi već ovdje, danas, sada. Kraljevstvo Božje ne dolazi na vidljiv način (Lk 17, 20) – rekao je Krist. Da, jer ono, Kraljevstvo Božje, dolazi u sili, svjetlosti i pobjedi svaki put kada ga ja i svaki vjernik ponesemo iz crkve i počnemo živjeti njime. Onda se svijet, cijelo vrijeme, u svakom trenutku, može „zapalit’ u hodu“.

Krist je uskrsnuo!

Izvor: Govori na Radiju Sloboda | Priredio: Miodrag Vojvodić


Protoprezbiter Aleksandar Šmeman, ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Aleksandar Šmeman rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Šmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.