Papa Franjo prošle je srijede, na svetkovinu sv. Petra i Pavla, potpisao Apostolsko pismo Desiderio desideravi posvećeno liturgijskoj formaciji Božjeg naroda.

Riječ je o dokumentu u čijem je središtu, kako navodi Andrea Tornielli, „ želja da cijeli Božji narod, počevši od slavitelja mise, ponovno otkrije ljepotu i povrati osjećaj čuđenja pred liturgijom, puštajući da ona ‘oblikuje’ one koji sudjeluju u njoj“.

Tekst, između ostaloga, upozorava na zamke individualizma i subjektivizma, kao i apstraktne duhovnosti. Kako je istaknuto u dokumentu, Papa želi “pozvati čitavu Crkvu da iznova otkrije, zaštiti i živi istinu i moć kršćanskog slavljenja”.

Ovdje smo po uzoru na portal Aleteia izdvojili 10 citata iz dokumenta Desiderio desideravi u kojima su istaknuti neki od glavnih naglasaka Papine poruke.

Krštenje nije magija

Naš prvi susret s njegovim vazmenim djelom događaj je koji obilježava život svih vjernika: naše krštenje. Ono nije mentalno prianjanje uz njegove misli ili pristajanje na kodeks ponašanja koji je On nametnuo. Naprotiv, riječ je uranjanju u njegovu muku, smrt, uskrsnuće i uzašašće, uronjenje u njegovo vazmeno djelo. Nije riječ o magiji. [§ 12]

Protiv zlouporabe liturgije u ideološke svrhe

Ovim pismom jednostavno želim pozvati čitavu Crkvu da iznova otkrije, zaštiti i živi istinu i moć kršćanskog slavlja. Želim da ljepota kršćanskog slavlja i njegove nužne posljedice za život Crkve ne budu iskvarene površnim i nedovoljnim razumijevanjem njegove vrijednosti ili, još gore, iskorištavanjem za potrebe neke ideologizirane vizije, kakva god ona bila”.

Poštivanje rubrika

Da budemo jasni: na svaki aspekt slavlja mora se pažljivo paziti (prostor, vrijeme, geste, riječi, predmeti, ruho, pjesma, glazba…) i svaka se rubrika mora poštovati. Takva pozornost bila bi dovoljna da se spriječi oduzimanje od okupljenih vjernika onoga što im se duguje: vazmenog otajstva slavljenog prema obredu koji postavlja Crkva. [§ 23]

Liturgijska reforma i Drugi vatikanski sabor

Bilo bi trivijalno shvatiti napetosti, nažalost prisutne oko slavlja, kao jednostavnu nepodudarnost različitih ukusa po pitanju pojedine obredne forme. Problem je primarno ekleziološki. Ne vidim kako je moguće reći da netko priznaje valjanost Koncila – iako me zadivljuje da bi katolik uopće mogao pomisliti ne priznati ga – a u isto vrijeme ne prihvaća i liturgijsku reformu proizašlu iz Sacrosanctum Conciliuma, dokumenta koji izražava blisku povezanost liturgije s vizijom Crve koja je tako divno opisana u Lumen gentium. [§ 31].

Slavlje mora voditi evangelizaciji i evangelizacija slavlju

Slavlje koje ne evangelizira nije autentično, kao što nije autentičan ni navještaj koji ne vodi do susreta s uskrslim Gospodinom u slavlju. Istovremeno je oboje, ako nema svjedočanstva milosrđa, poput mjedi što ječi ili cimbala što zveči. (1 Kor 13,1) [§ 37]

Vratiti važnost simbolima

Dakle, pitanje koje želim postaviti je kako možemo ponovno postati sposobni za simbole? Kako ih možemo ponovno znati čitati i živjeti? [§ 45]

Uniformnost u slavlju

Svi zajedno rade istu gestu, svi govore zajedno u jedan glas — to svakom pojedincu prenosi energiju cijele zajednice. To je uniformnost koja ne samo da ne umrtvljuje nego, naprotiv, odgaja pojedine vjernike da otkriju autentičnu jedinstvenost svoje osobnosti: ne u individualističkom držanju, nego u svijesti da su jedno tijelo. [§ 52]

Neadekvatni načini slavljenja mise

Mogli bismo reći da postoje različiti “modeli” predsjedanja. Evo mogućeg popisa pristupa koje, iako su međusobno suprotstavljeni, karakterizira način predsjedanja koji je svakako neadekvatan: kruta strogost ili razdražujuća kreativnost, produhovljujući misticizam ili praktični funkcionalizam, užurbana žustrina ili prenaglašena sporost, aljkava nepažljivost ili pretjerana istančanost, preobilna druželjubivost ili svećenička nepristupačnost. S obzirom na širok raspon ovih primjera, mislim da neadekvatnost ovih modela predsjedanja ima zajednički korijen: naglašeni personalizam slavljeničkog stila koji ponekad izražava slabo prikrivenu maniju da se bude u središtu pozornosti. [§ 54]

Uloga svećenika

I samog svećenika treba nadvladati ta želja za zajedništvom koju Gospodin ima prema svakoj osobi. To je kao da je postavljen u sredinu između Isusova gorućeg srca ljubavi i srca svakoga vjernika, koje je predmet Gospodinove ljubavi. Predsjedati euharistijom znači uroniti u peć Božje ljubavi. [§ 57]

Ostavimo se polemika

Ostavimo naše polemike kako bismo zajedno slušali što Duh govori Crkvi. Čuvajmo naše zajedništvo. Nastavimo biti zadivljeni ljepotom liturgije. Vazmeno otajstvo nam je darovano. Dopustimo da nas obuzme želja za time da Gospodin i dalje blaguje svoju Pashu s nama. Sve to pod pogledom Marije, Majke Crkve. [§ 65]