DUHOVNA PRIČA

O tvrdoglavom mačetu koje nije željelo izbjeći mračnu šumu

U kući jedne lijepe i nježne djevojčice bilo malo sivo jako tvrdoglavo mače. Jednoga dana kad je krenulo u šetnju djevojčica mu reče: “Nemoj se udaljavati, izgubit ćeš se!”

Foto: Shutterstock.com

No mače je često radilo po svome, pa je i ovaj put otišlo svojim putem. Tjeralo je muhe, jurilo za kukcima, osluškivalo kako suho lišće šušti pod šapama.
I mače se, tako se zabavljajući, izgubilo u šumi. Kad se odlučilo vratiti nije znalo kamo krenuti. Trčalo je desno i lijevo, ali je posvuda bilo samo drveće i ništa drugo. Nebo je postajalo sve mračnije, ni ptice više nisu pjevale. Cijela je šuma najedanput utonula u šutnju i sve je zavio crni mrak. Odnekud se začuo sovin huk: “Hu! Hu!”

“Ti si mali zec!”

Šćućureno uz panj, mače se treslo od straha. Uplašilo se i počelo tužno mijaukati. Prolazio onuda zečić. Širom je otvorio oči kad je ugledao mače.
“Što ti tu radiš?” upita.
“Izgubio sam se”, odgovori mače. “Kako si se izgubio? Tko si ti?”
“Ne znam”, odgovori mače, “još sam malen. jedna se djevojčica brine za mene.”
“Baš smiješno!” reče mali zec. Udaljio se od panja, sjeo u travu, spustio uši i počeo razmišljati. Zatim upita: “Znaš li skakati?”
“Znam”, reče mače i načini nekoliko lijepih skokova.
“Pa dobro, ako znaš skakati, bit će da si i ti neki mali zec.
Dođi sa mnom, odvest ću te svojoj kući.”
Tako je mače krenulo sa malenim zecom. Kad su preskočili neki potočić, zečić upita: “Kako to da su ti uši tako male?”
“Ma prestani ispitivati!” odvrati mače mrzovoljno.
“Imam kraće uši, ali duži rep, zar ne vidiš?”
“Dobro, dobro, nemoj se Ijutiti”, reče zečić pomirljivo. “Eto, već smo stigli.”
Poveo ga je u grmlje u kojemu je živjela njegova obitelj.
“Mama!” poviče ulazeći, “u šumi sam našao još jednog malog zeca.”
“Baš dobro”, reče mama zečica, “daj mu nešto da pojede. A onda idite na spavanje, kasno je.”
Mali zec dohvati list kupusa i ponudi ga mačetu. “Čemu to služi?” upita mače.
“Za jelo, budalo!” poviče zečić.
“Ali ja ne znam jesti”, kroz suze će mače, “još sam premalen!”
“Ma što malen? ja sam malen kao i ti, pa vidiš…”
Skočio je, dohvatio list kupusa i za tren ga pojeo.
Ostavio je komadić kojim si je mače obrisalo suze.

Mama zečica sve je promatrala, odmahnula glavom i rekla: “Ah ne, ti nisi zec.” Pozvala je susjede: “Dođite, dođite svi i pogledajte smiješnu životinjicu koju je moj sin pronašao u šumi.” Došli su svi zečevi iz susjedstva, promatrali mače, proučavali ga sa svih strana, govorili vrlo učeno. No nisu se uspjeli složiti o tome koje je vrste i odakle bi moglo biti to tajanstveno biće.
Najzad se iz grmlja pojavio stari šepavi zec.
“Odmaknite se!” zapovjedi on mnoštvu. “Pustite mene da vidim!” Nakon što je dobro promotrio mače, reče: “Znaš li se ti penjati po drveću?”
“Naravno da znam”, odgovori mače.
“Onda pođi sa mnom, odvest ću te tvojoj kući ja znam tko si ti. Ti si mala vjeverica. Pogledajte, vi neznalice: uši kratke, a rep dug i dlakav. Sve je jasno – to vam je vjeverica!”
“Ima pravo, ima pravo!” uglas će ostali zečevi. “Kako se toga nismo sami sjetili?!”
Šepavi zec povede mače preko polja duboko u gustu šumu. Ondje je bio stari hrast, a u njegovoj je duplji živjela vjeverica.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Hoću miša!”

Stari se zec zaustavi podno hrasta, sjeo na zadnje noge, a prednjima počeo jako lupati po deblu.
“Tko je?” poviče vjeverica odozgo.
“Ja sam, šepavi zec. Doveo sam ti malu vjevericu koja se izgubila.”
“Reci joj nek se sama popne”, odgovori vjeverica. >”Nemam vremena, spremam zimnicu.” Uz malo truda, mače se nekako popelo uz hrast. Uvuklo se u duplju teško dišući. Vjeverica mu ponudi borovu šišku. “Okrijepi se!” reče.
Mače se uvrijedilo. “Jedi je ti”, odvrati grubo i odgurne šišku.
“A tako!” naljuti se vjeverica. “Kako se usuđuješ bacati borove šiške!
Sad ću te ja naučiti pristojnosti!” Zamahnula je šapicom, no pogledavši ga bolje izustila je: “Pa ti nisi vjeverica!”
“Ne znam tko sam, ali znam da sam jako gladan!”
“Što bi ti najradije pojeo?” upita vjeverica. “Voliš li suhe gljive?” “Ne”, odgovori mače. “Volim miševe!”
“Šašavko mali! Zašto nisi odmah rekao da si jež!” nestrpljivo će vje­verica. “Hajde, spremi se brzo, odvest ću te kući.”

Vjeverica siđe s hrasta i povede mače mami ježici. “Evo ti tvoga ježića, izgubio se u šumi.”
“Brzo u jazbinu s ostalom braćom”, naredi stroga mama ježica. “Za večeru ćeš dobiti mišića i odmah na spavanje, kasno je.”
Mače pojede miša i pođe na spavanje. Tek što se primaknuo ježićima, skoči vičući:
“Mijau, mijau! Kako je moguće ležati s njima? Bodu sa svih strana.” Mama ježica se naljuti, izvede mače iz jazbine i reče: “Što ću s to­bom? Nisi zec, nisi vjeverica, nisi jež. Tko si ti?”
“Ne znam”, zamjauka mače, “još sam malen…”
Mama ježica zijevnu i pođe na spavanje, ostavivši mače samo pred jazbinom. Ono se uvuče pod suho lišće podno obližnjeg stabla i tiho mjaučući zaspa.

Sljedećeg jutra, tek što je sunce obasjalo krošnje stabala, stari gavran se probudio i protegavši krila opazio mače ukočeno od studeni. “Kri, kri, kri, ja znam tko si ti!”
“Reci mi kad znaš!” molećivo će mače. “Nespretnjakoviću mali, ti si obično mače!” “Stvarno?”
“Pa što ti misliš, da ja ništa ne znam? Gotovo svaki dan vidim poneku mačku.”
“Hej, Gavro!” poviče mama ježica provirujući iz jazbine. “Znaš li možda gdje stanuje?” “Naravno da znam!”
“Odvedi ga onda doma, molim te!”
“Kri, kri! Slijedi me!” dovikne gavran mačetu i poleti.
Letio je s grane na granu, a mače ga je slijedilo putem. Kad su izašli iz šume, krenuše poljskim putem.
Iznenada mače ugleda svoju kuću. Obradovao se silno, podigao rep uspravno kao jarbol i potrčao što su ga brže šapice nosile.
Čim je stigao pred vrata, zadihano je i odlučno rekao: “Nikada, nika­da više neću ići u šumu.”

Bruno Ferrero


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. travnja 2017.

Možda vam se svidi