Klesar nadgrobnih spomenika podiže malo dlijeto i reče: “Gotovo je.”

Čovjek pomno razgleda kamenu ploču: dvije godine, 1916. i 2000., odvojene crticom dugom svega nekoliko centimetara. Odmahnu glavom i primijeti: “Ova crtica… Nekako mi se čini prekratkom. Vidite, moj je otac imao lijep, dug i zanimljiv život. Volio bih kad bi se moglo naslutiti njegovo djetinjstvo u velikoj obitelji, zelena polja, blago, mukotrpan težački posao, žetvene svečanosti, strah od nevremena, ljetne suše…

Zatim rat, vojna odora, puni vlakovi novaka, ranjavanje, bijeg iz logora, susret s mojom majkom… Rađanje djece, njihovo odrastanje, ženidbe, unučad jedno za drugim…

Zatim vedra starost, naravno bolesti, ali i pažnja s mnogo ljubavi, oduševljenja, dugi radni dani, brige, tjeskobe, radosti…”

Klesar ga je pažljivo saslušao, dohvatio dlijeto i čekić te s nekoliko kratkih udaraca produžio crticu između godine rođenja i smrti za pola centimetra. Okrenuo se naručitelju i upitao: “Je li sada bolje?”

Život se ne može prikazati crticom između dvije godine. Radosno prihvati svaki trenutak koji živiš. Sada. Život je sve što imaš.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.