Jednoga lijepog rujanskog jutra povjetarac je njihao lagane i kao svila sjajne niti.

Samo on je znao otkud su došle. Jedna od tih niti sezala je sve do vrha stabla. Maleni žuto-crni pauk napustio je svoju lagahnu lađicu, spustio se po niti i hvatajući se za lišće prihvatio svog uobičajenog posla. Ispleo je prekrasnu mrežu.

Rosa je sljedećega dana ukrasila sitne čvorove svojim dijamantima duginih boja. Radoznale i lakoumne muhe padale su u mrežu jedna za drugom. Mali pauk bogato se gostio, te postao velik i jak. Jednoga jutra ustao je rano i ne baš dobre volje. Možda je ustao na lijevi par nogu.

Obišao je mrežu da dohvati koji slasni zalogaj za doručak, ali ovoga puta nije ništa našao.

Odluči pretražiti cijelu paučinu i počne kružiti uokolo. Odjednom pazi neku čudnu nit. Pogleda bolje. Ona ne bijaše vezana ni s kojom niti u blizini. Protezala se gore nekamo u oblake. Što ju je više promatrao, sve se više ljutio. “Pazi, pazi!”, promrmlja, “može biti da po ovoj niti dolaze lopovi i jedu moju lovinu… Stvarno je ta nit glupa i ničemu ne služi!”

Dohvati je ljutito i presiječe. Istog časa njegova prekrasna paučina popusti, smota se poput stare krpe i pade po njemu.

Mladi pauk se tada prisjeti da je jednoga sunčanog dana u rujnu sišao po toj niti i od nje započeo plesti svoju mrežu. Nažalost bijaše prekasno.

Jedna te nit veže uz tvoga Stvoritelja. Jedino je ti možeš presjeći.

Bruno Ferrero

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu 2”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.