Knjiga “Don Camillo i njegovo stado” nastavak je čuvene sage započete u knjizi “Don Camillo” o duhovitim i dirljivim pričama iz jednog malog mjesta, koje otkrivaju tajne zajednice i ljudske slabosti njezinih stanovnika. Ove očaravajuće, mudre i neobično dirljive priče nastavljaju privlačiti milijunsku publiku diljem svijeta, donoseći bezvremenske poruke o ljudskosti, zajedništvu i životu. U nastavku donosimo izvadak iz knjige “Don Camillo i njegovo stado” koji na topao i dirljiv način oslikava dječji pogled na običaje i jednostavnost svakodnevice, prateći dječaka Cesarina u njegovoj predanosti očuvanju tradicije koja mu je duboko usađena u srce.

Pripovijest o svetoj Luciji

Cesarino je ustao i prije umivanja uzeo je plavu olovku te na kalendaru prekrižio još jedan nadnevak.

Ostala su još tri dana, zapravo dva, jer je treći bio upravo onaj očekivani. Dok se umivao hladnom vodom, Cesarino se odjednom sjetio: „A mekinje?“

To je bilo važno, ali i logično da se nije prije toga sjetio; naime, sve do ove godine sve se zbivalo ondje, u selu gdje su mekinje bile nadohvat ruke.

Onda se sjetio i domaćega kruha i mirisa koji se širio iz pećnice. Sjetio se i škripe trlice, pa je pomislio na majku.

Žurno je izašao i na prolazu pokraj vratarnice predao je vratarki ključ; otac je bio izašao još u četiri sata ujutro jer je tih dana bilo mnogo posla s kamionom.

Na ulici je bilo mnogo ljudi kojima se vraški žurilo, a magla je toga vlažnoga prosinačkoga jutra bila podmukla jer su sa svih strana naglo iskakali automobili i bicikli, pa je trebalo paziti. Nije mogao misliti na problem mekinja, ali je o tome ponovno razmišljao u školi.

Zaboravio je na magarca i sada evo nevolje. Trebalo je na prozorsku dasku, pokraj cipele, ostaviti vrećicu s mekinjama za magarca koji nosi košare s darovima.

Sveta Lucija sigurno će se uvrijediti jer nije ostavio mekinje.

Kada je u dvanaest i pol izašao iz škole, Cesarino je odjurio u pekarnicu i zamolio malo mekinja. Ali nisu imali mekinje. Posve razumljivo jer čemu bi mogle služiti mekinje u jednome gradu kao što je Milano? Pokušao je u drugoj pekarnici, pa u trećoj i na kraju je izgubio nadu.

Kod kuće ga je ključ čekao kod vratarke; njegov otac još nije bio stigao, pa je Cesarino ručao sam u hladnoj i neurednoj kuhinji. Otac se vratio navečer, ali se nije popeo u stan, nego je iz dvorišta dozvao sina pa su zajedno otišli u gostionicu na uglu.

Topla i gusta juha razvedrila je Cesarina tako da je zaboravio na sve svoje brige; ali kada je završio s jelom, ponovno su ga obuzele brige.

Cesarino se ustručavao govoriti pred svojim ocem, koji je bio mrk i šutljiv čovjek, pa se morao itekako pomučiti da istisne riječi iz sebe.

Najzad je progovorio: “Treba mi malo mekinja.“

Cesarinov je otac razgovarao s nekim čovjekom u radnome kombinezonu koji je došao popiti čašu vina u društvu; taj se čovjek začuđeno okrenuo i upitao: „Mekinje? Što će ti mekinje?“

„Trebaju mi za magarca“, promucao je dječak.

Muškarac u kombinezonu nasmijao se i upitao o kakvu se magarcu radi.

„O magarcu svete Lucije“, stidljivo je objasnio Cesarino.

Muškarac u radnome odijelu sada se grohotom nasmijao, ali mu je Cesarinov otac namignuo pa se okrenuo sinu i otresito mu rekao: „Ostavi se magarca. Ovdje nema običaja vezanih uz svetu Luciju.“

Dječak ga je u čudu pogledao: „Ali sveta Lucija zapisana je u kalendaru!“

„Da, jest, ali ovdje se ne slavi sveta Lucija!“ odsječno reče otac. „U kalendaru je i sveti Hilarije, no ovdje je važan sveti Ambrozije. Svaki grad ima svoga sveca. Ovdje Djetešce Isus nosi darove. Takav je običaj.“

Dječak pogleda muškarca u kombinezonu, a on potvrdi očeve riječi: „Pobogu, momče, tako je! Sveci su zaštitnici pokrajina i svaki od njih ima svoju. Ovdje je za te stvari nadležno Djetešce.“

Cesarino pogne glavu i zabrinuto primijeti: „Ali Djetešce me ne poznaje! Ja sam u Milanu samo šest mjeseci!“

Muškarac u kombinezonu utješi ga: „Budi siguran da ga je tvoj bivši župnik obavijestio da ste došli ovamo, tvoj tata i ti! U svakome slučaju, da budeš siguran, piši De Gasperiju, neka mu on javi.“

Prišla su im još dvojica-trojica pa su se svi smijali, a nato se umiješa Cesarinov otac, koji reče sinu: „Idi sada kući i na spavanje. Ostavi ključ u vratima.“

Dječak je otišao, a otac objasni o čemu se radi onome u kombinezonu i ostalima:

„To su gluposti, ali ne mogu to malome reći, onako s neba pa u rebra! Majka mu je napunila glavu tim glupostima, i stalno me zaklinjala, čak i dan prije nego što je umrla: ‘Carlo, pusti dijete. Neka bude kakav jest. Kada dođe vrijeme, sam će to shvatiti. Nemoj me iznevjeriti kada me više ne bude.’“

I zaključi šireći ruke: „Dečki, ako treba napakostiti nekome živome, tu sam, pa makar se morao poklati! Ali ne mogu učiniti nažao pokojnici. Tek je šest mjeseci da je umrla!“

Onaj u kombinezonu zavrti glavom: „Idiotski sentimentalizam, srednjovjekovno praznovjerje! A ti, da ne bi iznevjerio pokojnicu, škodiš živomu, svome sinu, jer dopuštaš da mu glava ostane puna takvih
gluposti!“

„Ne brini se“, odvrati Cesarinov otac. „Kada shvati da mu ni sveci ni Majka Božja više ne donose nikakve darove, sam će doći pameti!“

***
Cesarino se toga jutra rano probudio. Plavom olovkom precrtao je još jedan dan na kalendaru, ali mu je glava bila puna onih riječi od prethodne večeri, pa nije bio radostan, već žalostan. Sada je vrijeme odveć brzo prolazilo.

Stigao je presresti oca prije nego što će izaći na posao: „Tko je De Gasperi?“ upitao je oca.

„To je jedan čovjek koji živi u Rimu“, promrmlja otac.

„Ali ti radije misli na svoje zadaće, bit će bolje za tebe!“

Rim je valjda na kraju svijeta i tko zna koliko bi dugo pismo dotamo putovalo? No sada je već ionako prekasno. Uostalom, njega, Cesarina, zanimala je samo sveta Lucija. Mora smisliti način da obavijesti svetu Luciju.

Do početka nastave imao je još sat vremena. Stigao i obići i pregledati četiri crkve, ali ni u jednoj nije bio lik svete Lucije. Dobro je znao kako izgleda i da je bila negdje u nekoj crkvi, makar i posve malena, odmah bi je prepoznao.

Nakon što je izašao iz škole, nije nastavio potragu. Izgubio je mnogo vremena, a ostao je praznih ruku, nije imao čak ni mekinje za magarca.

Onda se je dosjetio da bi mogao, umjesto mekinjama, vrećicu napuniti mrvicama kruha, što bi moglo jednako dobro poslužiti.

U stanu je našao samo stari kruh i to je bilo premalo. Dodao je i polovicu svoga hljeba od objeda, a kako je taj kruh bio svjež i mekan, najprije ga je iskidao na komadiće te prepržio na plinu.

Otac se vratio kasno navečer; donio je jelo u nekome omotu pa su šutke večerali u kuhinji.

Cesarino je dugo otezao s odlaskom na počinak. No tješila ga je činjenica da sada ima vrećicu punu komadića kruha.

U šest ujutro, kada mu je otac otišao na posao, Cesarino je skočio iz kreveta. Sada više nije imao što precrtati na kalendaru i činilo mu se da će noć pasti za nekoliko minuta iako je pred sobom imao još mnoge sate.

Izašao je iz kuće u sedam i pol i žurno je hodao i hodao sve dok nije stigao izvan grada, do ruba ceste kojom je mnoštvo kamiona gore-dolje jurilo.

Ogladnio je, pa se nije mogao suzdržati; pojeo je nekoliko komadića magarčeva kruha.

„Razumjet će me…“, pomislio je.

Nastavio je hodati i hodao je tako još dva sata. Zatim mu je srce poskočilo jer je na benzinskoj crpki ugledao kamion koji je na registarskoj pločici imao dva njemu dobro znana slova. I kamion je bio okrenut u željenome smjeru. Kada se vozač popeo u kabinu i htio zatvoriti vrata, Cesarino mu je prišao.

Vozač ga je uzeo i nakon dva i pol sata iskrcao kod Crocilea. Ondje je trebalo krenuti putom prema Bassi, još trideset kilometara, pa je Cesarino morao i to prevaliti.

Ponovno je stao hodati, ali je nakon dva kilometra morao pojesti još dva komadića kruha. Bog je htio da je putom naišao traktor s prikolicom, pa je Cesarino uskočio u nju.

Od treskanja prikolice počelo mu se spavati, ali se Cesarino othrvao i nije pao u san. Poznavao je put, pa je na odvojku za Fontanaccio iskočio iz prikolice jer je traktor skrenuo desnim putom, dok je Cesarino morao nastaviti lijevim.

Na određenome mjestu dječak je s ceste skrenuo na kolni put. Tama je bivala sve gušća, ali bi Cesarino i zatvorenih očiju mogao pronaći svoje odredište.

I tako odjednom se našao pred mračnom i tihom kućom, a moglo bi se reći da ju je više osjetio nego što ju je vidio.

To je stari Cesarinov dom u kojemu je s obitelji živio do prije šest mjeseci. Otac je oduvijek sanjao da ode sa sela; kada mu je umrla žena, samo je utovario pojedine stvari i sina u kamion i odvezao se u Milano, gdje je već imao neke rođake koji su radili kao prijevoznici.

Kuća je ostala tu, prazna i napuštena.

Cesarino je izvadio iz džepa veliki ključ i počeo njime vrtjeti u bravi, što nije bilo lako jer je brava bila sva hrđava.

Najzad je uspio otvoriti vrata i našao se u niskome i mračnome hodniku.

Ušao je u kuhinju i osjetio miris s ognjišta. Prešao je rukom po dasci iznad ognjišta i našao okrajak svijeće i žigice.

Od slabašnoga svjetla stara mu se kuća učinila još pustijom i osamljenijom, pa ga je obuzeo strah. Zatim je pomislio na svetu Luciju i mekinje koje su sigurno negdje u kući.

Kada bi pronašao malo mekinja, mogao bi pojesti kruh iz vrećice. Ali kredenc je bio prazan, nigdje ničega nije bilo osim prašine i paučine.

Pojeo je još malo magarčevih komadića kruha. Onda je čuo gdje sa zvonika odbija puno sati i uhvatila ga je panika.

Za ime Božje, samo da ga sveta Lucija ne zatekne budna!

Skinuo je desnu cipelu, oprašio je i otvorio prozor u kuhinji te stavio cipelu na dasku između dva stakla na prozoru, kao što je uvijek radio, i kraj nje vrećicu s komadićima kruha.

Zatim je zatvorio prozor i popeo se u svoju sobu hodajući onako polubos, bez jedne cipele.

Stari crvotočni kreveti još su uvijek bili tu, ali bez madraca. Na krevetu u bakinoj sobi ostala je slamarica, pa se Cesarino bacio na nju. Nije htio ugasiti svijeću, ali se pomirio s tim da ostane u mraku jer bi svjetlost mogla smetati svetoj Luciji.

Nije stigao ni misliti na strah jer je od silnoga umora utonuo u san.

***

U jedan sat poslije ponoći na cesti ispred osamljene kuće zaustavio se motocikl.

S motocikla je sišao čovjek zagrnut ogrtačem, prešao je preko gumna i pred vratima kuće upalio džepnu svjetiljku. Krug svjetla prošarao je pročelje i zaustavio se na dvostrukome prozoru s otvorenim kapcima te s cipelom i vrećicom na dasci.

Čovjek u ogrtaču neko je vrijeme promatrao cipelu. Zatim se vratio na cestu, sakrio motocikl u grmlje i pješice se zaputio prema uspavanome selu.

Ta je noć Cibelliju ostala u sjećanju kao najneobičnija u njegovu mirnome životu trgovca. Oko jedan i pol Cibellija je netko probudio dozivajući ga s ulice, i kada je pogledao kroz prozor, prepoznao je čovjeka koji ga je zvao, pa je sišao pitajući se što ovaj hoće u gluho doba noći. A kada je čuo što čovjek hoće, uzviknuo je: „Carletto, zar te je milanski zrak smutio?“

***

Cesarino se trgnuo oda sna u devet ujutro i odmah se izvukao iz slamarice u koju se bio umotao te je trkom sišao u kuhinju da otvori prozor.

Cipela je bila prepuna nekakvih svežnjića, a pokraj nje je na prozorskoj dasci bilo još nekih paketića.

Cesarino je odnio sve na stol i taman je htio odvezati uzice na omotićima kada je čuo da je na gumno stigao motocikl. Trenutak poslije na kuhinjskim se vratima pojavio njegov otac.

„Cijelu te noć tražim!“ vikne čovjek i svuče ogrtač. „Dojurio sam ovamo na motociklu, iz Milana!“

Cesarino ga je gledao otvorenih usta.

„Platit ćeš mi kada se vratimo kući!“ prijetećim glasom vikao je otac. „A napraviš li još neku psinu, prebit ću te na mrtvo!“

Cesarino odmahne glavom.

„Neću više“, promucao je. „Sada sveta Lucija zna da sam u Milanu… Ostavio sam joj poruku u cipeli, vidim da je uzela papirić…“

Bio je vedar prosinački dan, sunce je jasno i predivno sjalo; otac je samo nešto kriknuo pa je izašao iz kuhinje i vratio se s naramkom drva koja je bacio na vatru.

Vatra se rasplamsala u ognjištu.

„Ugrij se, razbojniče!“ viknuo je otac, zgrabivši Cesarina za rame, pa ga je posjeo na stolicu ispred vatre.

Zatim je opet otišao i vratio se s dvjema zdjelicama kipućega mlijeka i štrucom svježega kruha.

„Jedi!“ zapovjedio mu je stavljajući mu kruh i zdjelicu u ruku. „I pusti se tih gluposti! I obuj cipelu!“

Cesarino je bio strašno zbunjen svim onim kruhom, mlijekom, paketićima, otvorenima i još uvijek zamotanima. A od dima su mu suzile oči.

U međuvremenu otac je jeo, a bio je smrknut i šutljiv, oborenih očiju.

Zatim više nije mogao izdržati, pa se na trenutak okrenuo, a iza njega je stajala ona i šaputala mu:

„Otkada smo se upoznali, Carletto, ovo je prvi tvoj dar. Ali je velik dar… Nemoj ga pokvariti, Carletto, mojega sina. Pusti ga da bude kakav jest…“

Otac je nešto uzviknuo i unio se Cesarinu u lice uz okrutni izraz te je zaurlao: „I tako sam zbog tebe izgubio jedan dan!“

Ali nije ga izgubio uzalud. I to je znao, ali nije htio priznati.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Camillo i njegovo stado”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.