Rabi Schmelke običavaše neprekidno učiti te je i spavao sjedeći. Naslonio bi glavu na ruku, a među prstima bi držao zapaljenu svijeću, da ga probudi plamen kad dotakne ruku.

Kad ga je rabi Elimelech posjetio i uvidio još uvijek zarobljenu snagu njegove svetosti, brižno mu pripravi ležaj i uspije ga nagovoriti, da se na njemu na trenutak ispruži. Tada zatvori i zamrači prozor. Rabi Schmelke se probudi tek u svijetlo jutro. Opazi kako dugo je spavao, ali se nije pokajao zbog toga jer je dobio neku nepoznatu sunčanu jasnoću. Otišao je u molitvenu kuću i pred zajednicom molio kako bijaše njegov običaj. Zajednici se to učini kao da ga još nikada nisu slušali. Tako snaga njegove svetosti svlada i oslobodi sve njih. Dok je izgovarao pjesan o Crvenom moru, morali su se držati ruba njegove haljine, da ih ne zapljusnu valovi koji su se desno i lijevo propinjali. Kasnije reče Schmelke Elimelechu: “Tek sam sad spoznao da se Bogu može i snom služiti.”

Tekst je izvadak iz knjige “Prepoznati dijamant – Izreke pustinjskih otaca i Hasidske priče”. Više o knjizi možete saznati na poveznici ovdje.