MUDROST ODRASTANJA

Priča o oholom strašilu

“Ja ne dugujem nikomu ništa!”

Foto: wikimedia.org

Bilo jednom nasred polja jedno strašilo. Usađeno u zemlju, imalo je zadatak da plaši vrapce kako ne bi pozobali posijano sjeme. Strašilo je bilo tromo, oholo i umišljeno. Smatralo se jako važnim i držalo da mu nitko nije potreban. Kad bi neka životinja prolazila pored njega, dobacilo bi:

“Vidiš li ti kako sam lijepo? Reci, jesi li vidio negdje ovako dobro načinjeno strašilo kao što sam ja?”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Životinje su odlazile ništa ne odgovarajući. Jednom je strašilo vidjelo orla kako kruži nebom, pozove ga i reče:

“Orlu, zar nisam ja najljepše strašilo koje si ti vidio?”

Orao odgovori:

“Moguće je, ali morao bi biti zahvalan onome tko te je načinio takvoga.”

Strašilo se naljuti i reče:

“Ja ne dugujem nikomu ništa! To što sam najbolje i najljepše, postalo sam bez ičije pomoći.”

Jednoga sunčanog dana gospodar je radio u polju. Zaboravio je kapu, pa je uzeo onu koju je stavio na strašilo. Strašilo se jako naljutilo, ali na tome ne završi.

Gospodarevoj ženi ponestalo je tikava, a kako je spremala večeru, sjeti se da je od jedne tikve načinila strašilu glavu. Uzela je tikvu da je spremi za večeru. Uto je došao stariji sin i počeo se odijevati za karneval. Ode i uze svoje staro odijelo što ga je stavio na strašilo.

Tako se oholo strašilo, koje je mislilo da nikome ništa ne duguje, uvjerilo da sve što jest zapravo duguje drugima koji su mu to dali.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Mudrost odrastanja” Joséa Reala Navarra. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 23. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi