Jedan budistički monah mirno se putem vraćao u samostan, obuzet svojim pobožnim mislima. Odjednom preda nj izađe izgladnjeli medvjed.

Uplašen strašnom grdosijom, monah se dade u paničan bijeg. Bježeći, tako dođe na sami rub provalije.

Našao se tako pred neizbježnim izborom: baciti se u provaliju ili čekati smrt u medvjeđim raljama.

Medvjed se sve više približavao i već je prema njemu pružao svoje oštre kandže.

Monah se bacio u ponor.

Imao je sreću, zaustavila ga je neka grana izrasla iz same stijene tako da je visio čvrsto se držeći za tu posljednju nadu.

No kad je pogledao dolje, zaprepašten ugleda bijesnoga tigra koji je jedva čekao siguran plijen.

Jadni monah visio je na krhkoj grani između dvije sigurne smrti: gore gladni medvjed, a dolje bijesni tigar.

U taj čas iziđoše iz rupe dva miša, vjerojatno uznemirena nesvakidašnjim događajem. Počeli su gristi granu za koju se držao unesrećeni monah.

Očajna situacija.

Pogledavši još jednom uokolo, monah je spazio u grmu nadohvat ruke nekoliko sočnih šumskih jagoda. Pružio je ruku i ubrao dvije bobice. Bile su tako mirisne i slatke.

“Kakva je ovo poslastica! Ovako nešto još nisam kušao!” uzviknu oduševljen.

Nitko se ne može naći u tako očajnoj situaciji da ne bi imao baš nikakva razloga za radost. Otkriti taj razlog može onaj tko ima jak duh i smisao za humor.

Jednog ponedjeljka neki je razbojnik doveden na vješanje. Čekajući da mu stave omču, reče: “Vidi, vidi, ovaj mi tjedan dobro počinje.”

Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.