Neki moderan čovjek zalutao u pustinji. Nemilosrdna sunčeva žega gotovo ga je ispila. Odjednom ugleda oazu.

“Fatamorgana”, mislio je, “igra svjetla i zraka koja me želi zavarati. Približavao se oazi, ali ona nije iščezavala. Vidio je datulje, travu i stijene iz kojih je izvirala voda.

“To je”, razumije se, “fantazija gladnoga”, razmišljao je, “pa, jasno, sad čak čujem žuborenje vode. Halucinacija sluha! Kako je priroda nemilosrdna!

Skapa je u tim mislila i umro.

Sat kasnije našla su ga dva beduina. Reče jedan:

“Možeš li ti takvo što razumjeti? Datulje mu rastu gotovo uz sama usta, a on pored samog izvora leži – skapao od gladi i žeđi!”

“On je moderan čovjek”, odgovori drugi beduin, “nije vjerovao.”

Nepoznati autor