Bio neki čovjek koji je neprestano bio obuzet crnim mislima. Nije mogao vjerovati u dobrotu, a osobito teško bilo mu je povjerovati u Božju ljubav i dobrotu.

Jednoga dana dok je, pritisnut svojim crnim slutnjama, orao na brežuljcima koji su okruživali njegovo selo, susretne pastira.

Pastir bijaše dobar čovjek vedre naravi. Kad je ugledao čovjekovo namršteno lice, upitao ga je: “Što te toliko muči, prijatelju?”

“Osamljen sam i loše se osjećam.”

“Ja također živim sam, ali nisam tužan.”

“Možda zato što se družiš s Bogom…”

“Pogodio si.”

“Ja se ne družim s Bogom, ne uspijevam povjerovati u njegovu ljubav. Kako on može voljeti baš svakog čovjeka? Kako može mene voljeti?”

“Vidiš li dolje naše selo?” upita pastir. “Vidiš li svaku pojedinu kuću, njezine prozore?”

“Vidim”, reče čovjek. 

“Onda ne moraš očajavati. Sunce je jedno, ali svojim zrakama kroz dan dodirne svaki prozor, pa i onaj najmanji i najskriveniji. Možda si ti tužan zato što imaš zatvorene prozore.”

Bruno Ferrero

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu 2”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.