Živio nekoć jako krepostan čovjek koji se zavjetovao da neće pogledati hranu ni piće dok sunce ne zađe.

Znao je da je nebo s naklonošću promatralo njegovu žrtvu, jer bi se svake večeri iznad najveće planine pojavila sjajna zvijezda koju su svi mogli vidjeti. Jednoga dana čovjek se odluči popeti na planinu, a neki dječak poželi da pođe s njim.

Bilo je vruće, oni umorni ožednješe. Čovjek je dječaku ponudio vodu, ali on odbi govoreći: “Pit ću samo ako ti budeš pio.”

Čovjek se nađe u nevolji: nije želio prekršiti zavjet, a bilo mu je muka gledati dječakovu žeđ.

Na kraju se napio, a onda je pio i dječak.

Te noći čovjek se nije usudio podići oči prema nebu, iz straha da neće vidjeti zvijezdu. Nakon dugo vremena, ipak je pogledao gore i na svoje veliko iznenađenje ugledao je sjajnu zvijezdu.

Bruno Ferrero

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu 2”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.