Ovoga puta doista se dogodilo. Mesija je stvarno došao. U davna vremena često se govorilo: „Evo ga ovdje!” ili: „Eno ga ondje!” i ljudi su bez odlaganja polagali oružje i alat. Majke su ostavljale juhu da iskipi na vatri. Očevi su ostavljali srp u poljima, učitelji otvorenu knjigu u školi. Djeca, koju je inače teško izvući iz njihovih sanjarenja, prestajala su gurati kolo, igrati se graničara, lovice… Trebalo je potrčati prema Mesiji koji je došao sve iznijeti na svjetlo. Trebalo je među prvima krenuti na putovanje prema radosti, iako su svi znali da će biti mjesta za sve. Ali svaki se put ispostavilo da je taj takozvani Mesija tek ubogi momak. Netko je iskoristio lakovjernost jadnih ljudi.

Danas nije bilo tako. Bilo je velikih znakova na zemlji i na nebu. Sunce je neprestano svitalo. Svaki morski val nosio je psalam hvale. Svaka vlat trave na travnjaku pokazivala je smjer. Novorođenčad se odvajala od majčinih grudi i počinjala govoriti kako bi rekla: „Pođimo mu ususret!” Bogalji su odbacivali štake i odlazili na ovaj bal bez maske. Mrtvi su izlazili iz svojih grobova s mirisavim tijelima i novom odjećom. Tko je namjeravao napastovati djevojku, poklanjao joj je božure i odlazio s palminom granom u ruci. Tko je namjeravao zadaviti brata, rado mu je ostavljao cijelu baštinu. Ne moramo se više brinuti za sutra. Ne moramo se više brinuti na rubu bazena ili pod strehom potkrovlja niti se boriti protiv insekata i glodavaca, niti čekati da kiša padne u pravo vrijeme, ni previše ni premalo.

Stari je svijet prošao. Ono onkraj bilo je tu. Svi su pohrlili pred njim razvući crveni tepih i pratiti ga u povorci.

Svi osim jednoga. Stari Jo sadio je stablo. Nije se dao smetati: kopao je rupu u zemlji i dodavao svježu zemlju, kao da se nije dogodio najveći događaj u povijesti.

– Hej! Jo! – govorili su u prolazu jer nije bilo vremena za zaustavljanje. U prošlosti je bilo mnogo lažnih mesija, što nije razlog da se sada prezre pravoga.

Jo je nastavio saditi stablo.

– Hej! Jo!, nema više smisla saditi, idemo na gozbu vječnoga života.

Jo je nastavio saditi stablo.

– Hej! Jo!, zar se usuđuješ više voljeti stablo od Sina Božjega! Ti si poput bezbožnika koji su u doba patrijarha Noe jeli i pili umjesto da razmišljaju o svom spasenju!

Jo je nastavio saditi stablo.

I evo Mesije, dolazi okružen svojima. Cvijeće raste pred njegovim nogama. Krune ga oblaci cvrkutavih ptica. Kamo ide? Ne znamo, započinje svoju vladavinu, čini još nekoliko koraka na tlu kojem je istekao rok, prije nego uzleti i povuče za sobom cijelo mnoštvo izabranih. Čekaj!… Čini se da ide prema Jou. Da, doista, ide prema tvrdoglavom starcu, vrlo će ga vjerojatno ukoriti ili probosti munjama.

Ali ne. U svom neizmjernom milosrđu smiješi se Jou umjesto da ga smlavi na mjestu. A Jo se ne udostoji ni podići pogled. Pazi da dobro prekrije korijenje. Radi kao da nikoga nema.

Odjednom mu Mesija kaže svojim kristalnim glasom:

– Hvala ti, Jo, jedino ti si me ovdje znao dobro primiti.

Je li moguće da je to rekao? Da, doista smo to čuli:„Hvala ti, Jo, jedino ti…” Počeli smo skupljati kamenje. I zaključili smo da je i ovaj Mesija, nažalost, varalica.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Fabricea Hadjadja “Biti otac sa svetim Josipom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.