Živjela jedna žena, zla i opaka, i umrla. Za sobom nije ostavila nijedno dobro djelo. Dograbili je vragovi i bacili u ognjeno jezero. A njezin anđeo čuvar stoji i misli: “Kad bih se bar mogao sjetiti nekog njezina dobra djela pa da kažem Bogu!”

I sjeti se on i veli Bogu: “Ona je jednom u vrtu iščupala glavicu luka i dala je nekoj prosjakinji.” A Bog mu odgovori: “Uzmi sad ti tu istu glavicu luka i dobaci je njoj u jezero, neka se uhvati za nju i drži, pa ako je izvučeš iz jezera, nek ide u raj, a ako luk pukne, nek ostane tamo gdje jest.” Otrči anđeo do žene, pruži joj luk i veli: “Na, hvataj, ženo, i drži se dobro.”

I počne je oprezno izvlačiti, i samo što je nije izvukao, ali su se drugi grešnici u jezeru, kad su vidjeli kako je on izvlači, uhvatili za nju ne bi li se i oni izvukli. A kako je žena bila zla i opaka, počela se ritati i derati: “Mene vuče, a ne vas, ovo je moj luk, a ne vaš!” Tek što je ona to izgovorila, luk pukne i prekine se. A žena opet padne u jezero i gori u njemu i dan-danas. A anđeo zaplače i ode.

(Iz knjige “Braća Karamazovi” F. M. Dostojevskog)