Neki je lovac volio odlaziti u šumu i polja loviti divljač.

Jednog dana, tragajući za plijenom, popne se na jedno strmo brdo i, umorivši se, sjede na jedan veliki kamen da se odmori. Vidjevši kako jato ptica prelijeće s jednog brežuljka na drugi, pomisli:

”Zašto Bog čovjeku nije dao krila da leti?”

U tom trenutku naiđe jedan smireni pustinjak i, saznavši za lovčeve misli, reče mu:

“Eto, ti razmišljaš o tome zašto ti Bog nije dao krila. No, i kad bi ih imao, i onda bi bio nezadovoljan i rekao bi:

‘Krila su mi slaba i ne mogu s njima odletjeti do neba, da vidim što je tamo.’

A kad bi imao tako jaka krila, da bi se mogao uznijeti do neba, i tada bi bio nezadovoljan i rekao bi:

‘Ja ne razumijem što se događa na nebu!’

A kad bi ti se dao razum, opet bi bio nezadovoljan i rekao bi:

‘Zašto nisam anđeo?’

Kad bi postao anđeo, i onda bi bio nezadovoljan i rekao bi:

‘Zašto mi Bog ne da da upravljam nebom?’

A kad bi ti dao da upravljaš nebom, ni time se ne bi zadovoljio i zahtijevao bi još više. Zato uvijek ponizuj sebe i budi zadovoljan onim što ti se da, pa ćeš živjeti s Bogom.”

Priznavši da isposnik govori istinu, lovac zahvali Bogu što mu je poslao monaha, koji ga je urazumio i otkrio mu put smirenosti.

starac Siluan Atonski