Bili su uvijek zajedno, najbolji prijatelji od osnovne škole. Odlučili su zajedno prijaviti se u vojsku…

Foto: Flickr

Stariji, Frank, imao je dvadeset godina. Mlađi se zvao Ted i imao je osamnaest. Bili su uvijek zajedno, najbolji prijatelji od osnovne škole. Odlučili su zajedno prijaviti se u vojsku. Na polasku su obećali jedan drugome i svojim roditeljima da će paziti jedan drugoga.

Imali su sreće, pa su dospjeli u isti bataljun.

Taj je bataljun poslan u rat. Bio je to strašan rat u pustinji, na vrelu pijesku. Frank i Ted su neko vrijeme bili u logoru koji je štitilo zrakoplovstvo. No jedne je večeri stigla naredba da se napadom prijeđe na neprijateljsko područje. Vojnici su jurišali cijelu noć pod neprestanom paklenom paljbom.

Ujutro se bataljun okupio u nekom selu, ali Teda nije bilo. Frank ga je tražio posvuda, među ranjenima i među mrtvima. Pronašao je njegovo ime u popisu nestalih.

Prijavio se zapovjedniku:

“Molim dozvolu da pođem potražiti svoga prijatelja”, reče.

“Odviše je opasno”, odgovori zapovjednik. “Izgubio sam tvoga prijatelja, mogao bih ostati i bez tebe. Tamo gore neprestano pucaju.”

Frank je svejedno otišao. Nakon nekoliko sati pronašao je smrtno ranjena Teda. Stavio ga na leđa, te se – i sam pogođen gelerom – nekako uspio odvući među svoje.

“Zar se isplatilo umrijeti da bi spasio mrtvaca?” dovikne mu zapovjednik.

“Da”, prošaptao je, “jer prije nego je uzdahnuo Ted mi rekao: ‘Frank, znao sam da ćeš doći.'”

Bruno Ferrero

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.