DUHOVNA PRIČA

Oni koji dođu na ‘Blaženu goru’ imaju samo jednu želju…

Pričaju za jednog dječaka, koji je s roditeljima živio podno planinskih vrhova, da ga je sve više oduševljavao prekrasan večernji obzor obasjan sunčevim zrakama.

Foto: www.stocksnap.io

Foto: www.stocksnap.io

Činilo mu se kao da je ovdje smješten zemaljski raj. Kad je malko poodrastao, odluči krenuti prema tom obzorju i izbliza doživjeti to očaravajuće mjesto. Sav umoran, gotovo mrtav od napora, dođe do planinskog vrhunca, ali ovdje mu se obzor više nije činio tako lijepim kao prije, jer je prevladavala siva, tamna boja, s mnogo kamenja i isušenog bilja. Baš kao i sredina iz koje je krenuo. Ali, gledajući dalje, zamijetio je na obzorju nove planine, s prekrasnim vrhovima koji su se sunčali na zlatnim zrakama. I krene put novih obzorja.

Trebalo je mnogo vremena da se popne, ali kada je konačno osvojio i ove vrhunce, divne su boje nestale, a pojavilo se sivilo oštrih grebenova i žutilo isušene trave. Sav očajan baci pogled dalje i opazi plavetni obzor okupan ružičastim zrakama sunca koje je zapadalo. I opet se dao na put, ali ga je dočekalo slično razočaranje. Novi vrhunci otkrivali su škrtu prirodu, s nešto crnkaste zemlje i malo snijega u zakutcima, ali ni to nije bilo ono što ga je privlačilo. I onako već star, jer je prošlo mnogo godina kako je krenuo na put, odluči krenuti kući. I dok se vraćao, svi su prijeđeni obronci izgledali lijepo, obasjani privlačivim zlatkastim zrakama sunca na istoku, a kad je došao kući, otkrio je da je to najljepši kraj koji je prošao u svojemu nemirnom lutanju.

Libanonski pjesnik Džubran, aludirajući možda baš na ovu priču, pita čitatelja je li kada čuo spominjati Blaženu goru. “To je najviši vrh na svijetu. Onaj koji dođe do vrhunca, ima samo jednu želju: vratiti se i ostati s drugima koji žive u običnoj ravnici. Eto zašto je nazivaju Blaženom gorom.” Otvara oči od nezasitnih iluzija, od kojih se dakako ne da živjeti, ali ponekad mogu olakšati dosadu i sivilo života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tako se zbilo jednog dana u prepunom autobusu ljudi koji su se vraćali s posla. I dok je većina tmurno naginjala glave k podu, čuo se s prednjeg dijela autobusa glas: “Lijep dan, zar ne?” Bilo je teško zamijetiti čovjeka u sunčanim naočalama koji je glasno tumačio prizore. Bio je toliko oduševljen da je ubrzo stvorio ugodnije raspoloženje i kod suputnika. Kad je na sljedećoj postaji čovjek izlazio, putnici su zamijetili aluminijski štap kojim se služe slijepci za sigurnije hodanje. Bio je slijep, a  opet se tako divio svijetu. Svojom je vedrinom pripomogao nekim suputnicima da došavši kući umjesto dosadnog pozdrava vedro upitaju ukućane: “Lijep dan, zar ne?”

Ljudevit Anton Maračić


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 1. veljače 2016.

Možda vam se svidi