U Makarskoj se imućan posjednik zemlje pod maslinama i vinogradima, pozivajući se na ispovjednu tajnu, potužio župniku da ga nitko u gradu rado ne susreće, da izbjegavaju njegovu blizinu ako je ikako mogu izbjeći, da ga pozdrave samo kad moraju, a da mu ruku na pozdrav ne pružaju ni kad bi je iz pristojnosti morali pružiti. U kuću mu nitko ne navraća, pa ni on ne zalazi u tuđe kuće!

Sebe vidi usamljena kao što bi se, pretpostavlja, morao vidjeti bjeloglavi sup kad bi se spustio na neku od biokovskih stijena i zagledao u vinograde i maslinike ispod sebe, od podnožja brda do mora. Sve što vidi njegovo je, a on je ispunjen osjećajem da nema ništa. Oči pune, a duša prazna!

Župnik ga uze za ruku i povede u župni dvor kao što se vodi nejako dijete. Iako imućan i zreo čovjek, u svojoj osamljenosti posjednik se župnika dojmio nemoćnijim od izgubljena djeteta. Župnik ga povede do prozora, koji je gledao na ulicu, i upita da mu kaže što vidi kroz zatvorena prozorska stakla.

“Ljude”, spremno odgovori, samoćom izmoreni i od svih ljudi prezreni, posjednik.

Na istovjetan način župnik odvede posjednika do ogledala i zamoli ga da mu kaže koga sada vidi ispred sebe.

“Ispred sebe vidim sebe!” odgovori imućni posjednik.
A župnik mu reče:

“I u prvom slučaju, kad si pogledao kroz prozor, i u drugom, kad si pogledao kroz ogledalo, ti si gledao staklo. Zašto si onda u prvom slučaju vidio ljude, a i oni su tebe mogli vidjeti ako su htjeli, a u drugom si slučaju vidio samoga sebe i nikoga više? Da je netko i bio s druge strane ogledala, nije te mogao vidjeti!
Sve je to stoga što u prvom slučaju između tebe i ljudi nije bilo ništa drugo nego staklo, a u drugom slučaju između tebe i čitavog svijeta tebi nasuprot, kao premaz na poleđini stakla, stajalo je srebro naneseno u nekoliko slojeva. Što je premaz na staklu, to je bogatstvo i moć u životu. I dokle god ostane tako kako je danas, ti nećeš imati ni poštovanja ni razumijevanja za druge ljude. A, bome, ni oni za tebe!… Daj, učini nešto i sastruži srebro s poleđine ogledala u kojima se ogledaš! Pa će ljudi vidjeti tebe i ti ćeš vidjeti ljude! Pa će ti biti i pune oči i duša puna!”

Prepričao: Ivan Aralica. Preuzeto iz romana: “Sunce”, Verbum, Split, 2006.

***

Želiš još ovakvih prekrasnih priča? Like!  

Puno ljudi dolazi se tužiti da im je duša prazna. Ispred sebe vide sebe. Sve manje je onih koji vjeruju da će doći do sreće dajući, ne stvari, već dajući prvenstveno sebe. Živjeti za druge, pa čak i u onom najosnovnijem – za svoje najbliže u obitelji – postalo je rijetkost. Ljudi smo programirani da tražimo sreću mazeći svoje strasti, želje, porive… Iscrpljuju nas vlastita djeca, vlastite majke i očevi, prijatelji. Kradu nam, čini se, pravo da sebi ugađamo, pravo koje nadire tamo negdje iz naših vlastitih dubina a koje nas tjera da zahtijevamo, da zapovijedamo, da namećemo. Možda bi stvar i upalila kad i svi drugi ne bi radili isto. Posljedice: samosažaljenje, jadikovanje, bijeda. Oči pune, a duša prazna!

Petar Nodilo

***

Kaže Isus: “Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.” (Iv) Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?»