Došla je Stvoritelju i ispripovjedila svoje nevolje.

“Želiš li nešto čime bi se mogla braniti?” upita Gospodin.

“Da.”

“Što kažeš na par oštrih zuba?” Ovca odmahnu glavom: “Kako ću onda pasti mekanu mladu travu? Osim toga dolazila bi mi želja da nekoga ugrizem.”

“Želiš li jake kandže?”

“Ah ne! Onda bih mogla nekoga ogrepsti…”

“A da ti dam da izbacuješ i ubrizgavaš otrov?” upita strpljivo Gospodin.

“Ni govora! Svi bi me tjerali i mrzili kao što tjeraju i mrze zmije.”

“A što kažeš na dva velika roga?”

“Ah ne! Nitko me nikad ne bi pomilovao.”

“Ali ako se želiš braniti, moraš imati nešto čime ćeš druge ozlijediti kad te napadnu…”

“Ozlijediti ih? Ne, to ne mogu. Ostat ću radije ovakva kakva jesam…”

Izgubili smo iz vida činjenicu da smo mi, ljudska bića, u određenom smislu, poput malih životinja koje nemaju ni zaštitnu kožu ni oštre zube za obranu. Ono čime ćemo se braniti nije zloba nego naša čovječnost: sposobnost da volimo druge i da prihvaćamo ljubav koju nam drugi nude.

Blaga toplina noći ne dolazi nam od tvrde kože, nego od nježnosti koja privlači druge da nas ugriju. Prava snaga u čovjeku jest njegova nježnost.

Bruno Ferrero