DUHOVNA PRIČA

Najveća ljubav ikad

Kaže Isus: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” (Iv 15,13)

Foto: Elvir Tabaković

Foto: Elvir Tabaković

Prašnjavi i iscrpljeni vojnik stupio je pred narednika: “Gospodine, moj prijatelj se nije vratio s bojišnice. Molim dopuštenje da idem po njega.”

“Nema šanse. Dopuštenje se odbija!“ reče narednik odlučno, “ne želim i ne smijem izložiti tvoj život za čovjeka koji je najvjerovatnije mrtav. Područje je već puno neprijateljske vojske i nemoguće se tamo probiti. A da ti kojim slučajem i uspije, ubit će te. Također, iscrpljen si, jedva stojiš na nogama, gledaj, niz desnu ruku ti curi krv. Idi odmah na previjanje; i ni riječi više. To je zapovijed.”

Vojnik je bio uznemiren. No znao je da će dobiti takav odgovor. Svejedno, nije se dugo premišljao. Odmah je kriomice zašao iza postavljenih šatora i zaputio se, stablima zaklonjen od pogleda straže, u potragu za prijateljem.

Tri ure kasnije pojavio se na horizontu posrćući. Vraćao se frontalno prema borbenoj liniji, (pred kojom još nisu bile postavljene protupješačke mine), praćen uzvicima sa stražarskih mjesta. Teturao je, sav krvav, s tijelom svojeg mrtvog prijatelja na leđima. Bio je smrtno ranjen, odmah se vidjelo.

Narednik je odmah dotrčao. Gurao se odmičući liječnike koji su vojniku pokušavali zaustaviti krvarenje. No bilo je očito da je vojnik na izdisaju; pogled mu je bio staklen i gledao je negdje u daljinu, kao da ne vidi nikoga oko sebe, a na licu mu je titrao blagi smješak.

Narednik je bio uznemiren, u kutu očiju caklile su mu se suze. Sagnuo se k vojnikovu licu i tresao ga je za rame vičući glasom napuklim od potisnutog plača: “Rekao sam ti da je mrtav. Rekao sam ti… Zašto, zašto si tvrdoglav… Sada sam vas obojicu izgubio. Reci“, tresao ga je i dalje za rame, “je li se isplatilo ići tamo po truplo, obično truplo, razumiješ?! Donio si mrtvo tijelo i sada i ti umireš…? Zar je vrijedilo te žrtve…?”

Vojnik je umirao. No skrene pogled na narednika i zadnjim snagama tiho reče:

“Oh, da, gospodine… Vrijedilo je… vrijedilo… Kad sam došao… po njega, bio je živ… gledao me… i… rekao je:
‘Jack… Jack, znao sam … da ćeš doći…'”


Promatraj svoj život. Vidjet ćeš: svaki put kad si bila/o istinski sretna/an bilo je onda kad si živjela/o za drugoga, tko god taj drugi bio. Toliko godina si potrošila/o pokušavajući, ugađajući sebi, zadobiti sreću. Požnjela/o si samo gorčinu: svoju i drugih — ocean gorčine. Zagledaj se u nevine oči nekog djeteta, razmisli, i kaži: Ima li itko u tvom životu tko bi ti umirući rekao: “Znao/la sam da ćeš doći.” Ako nema, možda je vrijeme da počneš zaista živjeti.

Kaže Isus: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” (Iv 15,13)

Petar Nodilo SJ

Objavljeno: 13. lipnja 2013.

Možda vam se svidi