Prelistamo li antologije ljubavnog pjesništva, a ima ih hvala Bogu podosta, uvjerit ćemo se da se više no o čemu pjeva o oku, oku modru i crnu, oku zelenu i vatrenu, oku tužnu i veselu, o oku.

No osim ovih boja oka postoje i druge. Postoji podozrivo oko koje se ruga bez riječi. Sumnjičavo oko koje sve stavlja u pitanje. Zazorno oko koje ne zna za povjerenje i predanje. Zlo oko koje u tuđem dobru vidi svoje zlo. Ledeno oko koje zamrzava vlastitu i tuđu osjećajnu vatru. Tupo oko koje pada kao malj.

Postoji blago oko koje prihvaća drugog kakav jest. Toplo oko koje zagrijava dalje no što mu dopire sjaj. Bistro oko koje bistri vlastite i susjedove obzore. Vedro oko koje vedri ali ne oblači. Budno oko koje bdije i iza spuštenih vjeđa. Vlažno oko koje daje kišu u pravo vrijeme. Pitomo oko koje pripitomljuje vukove i ljude.

Postoje, velim, razne boje očiju i dok se one modre, crne, zelene i ne mijenjaju, one druge tople, vedre, ledene, u istu oku se izmjenjuju.

Biblija kao knjiga Velike Ljubavi (Bog je u njoj definiran kao ljubav), razumljivo, govori dosta o oku. Za Božje oko veli da ono počiva na sinovima ljudskim. Ono nije klin zabijen u čovjekov potiljak, niti bič nad njegovim putem. Ono počiva kao što počiva slikarevo oko nad platnom i kiparevo nad kamenom, seljakovo nad usjevima i očevo nad sinovima.

Oko koje počiva, prati, potiče rast…

Ljudsko oko u Bibliji uprto je u Božje oko, s nadom i povjerenjem, iščekivanjem i čežnjom. Vjera, to su oči u oči. Onako kako se gledaju zaljubljeni. Nije čudo da Biblija opisuje vezu Boga i čovjeka i kao vezu zaljubljenih, muža i žene, zaručnika i zaručnice.

Pozvan da bude Bogu sličan, čovjek treba pustiti svoje oko da počiva, da počiva na poljanama i cestama, sudbinama i strepnjama, životu i smrti, obrazima i krajobrazima.

Ako je lice crtež srca, oko je srce lica.

Dobro je stoga govoriti:
Daj mi dobro oko,
neka posvijetli mojoj i tuđoj stazi.
Daj mi toplo oko,
neka otapa moj i tuđi led.
Daj mi oko, Gospode!

Ivan Golub
Kršćanska obiteljska revija Kana, siječanj 1981.