Živio neki seljak na prostranu polju usred zelene doline, te jedne zvjezdane večeri našao djetelinu s četiri lista, znak velike sreće – govorili su ljudi onoga kraja. Otrčao on u selo k prijateljima: pjesniku, liječniku, učitelju i župniku.

“Pred tobom su velike stvari, u to ne treba sumnjati”, rekoše mu prijatelji. “Što ćeš zaželjeti?”

“Raskošnu kuću s cvijećem u vrtu, ne veliku da ne moram pla­ćati porez; dobru ženu, dvoje pametne djece, posao na svježem zraku, svakidašnji kruh…”

Seljak je zašutio, a prijatelji se nasmijali. Sve je to on već imao.

Sreća je već bila tu.

Ovaj ću dan živjeti kao da je prvi u mom životu.

S udivljenjem ću promatrati svoje ukućane i prijatelje, sretan što ih imam.

S njima ću tiho dijeliti ono malo ljubavi o kojoj se toliko govori, a koju rijetki razumiju.

Promatrat ću sve i svakoga kao da ih prvi put vidim, osobito ono na što sam se već navikao zaboravljajući čaroliju koja ga okružuje. Kad obučem prvi put košulju, pogledat ću je da vidim kroj, da u maštu dozovem ruke koje su brale pamuk i rijeku koja je natapala polje na kojem je bio zasijan. Dozvat ću u svijest da je sve to dio po­vijesti utkane u moju košulju.

Proći ću ulicom koju sam prije izbjegavao, jer su rekli da ondje nema ništa vrijedno da se pogleda. Možda ću dobiti želju da opet svratim u nju.

Ako sutra bude sunca, gledat ću ga kao da ga vidim prvi put.

Prvi put ću se nasmijati, ne osjećajući krivnju, jer radost nije grijeh.

Moje “dobro jutro” danas će zvučati drukčije. Neću se služiti uobičajenim frazama, izgovarat ću riječi blagoslova, da bi svi ra­zumjeli važnost trenutka u kojem žive, čak i onda kad nas snađu nevolje i kad nas ražaloste.

Isto tako, kad bi ovo bio posljednji dan u mom životu na zemlji, za mene će biti veličanstven, jer ću ga živjeti s nevinošću djeteta i sve ću raditi kao da radim prvi put.

Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.