Jednom su neki euhiti 1 posjetili oca Lucija u Henatonu blizu Aleksandrije. Kada ih je upitao što inače rade, oni su mu ponosno odgovorili: “Mi ni prst ne pomičemo da bismo radili jer neprestano molimo.”

Starac je zatim upitno zaključio: “Onda znači da ne jedete?” Odgovorili su mu kako i oni jedu kao i svi drugi ljudi. “Kada jedete”, nastavi on, “tko za vas moli?” Na to mu pitanje nisu znali odgovoriti. On ih je dalje ispitivao: “Kada spavate, tko nastavlja vaše molitve?” Ni na to pitanje nisu znali odgovoriti.

Otac Lucije je mudro zaključio: “Oprostite, ali onda vi ne činite ono što govorite. Pokazat ću vam kako je moguće neprestano moliti, čak i kada radimo. Ja sjednem uz hrpu palminih grana i dok ih ispreplićem, praveći od njih košare, govorim s Božjom pomoću: Gospodine, smiluj mi se po svome milosrđu, po velikoj dobroti izbriši moje bezakonje (Ps 50,1). Recite mi, zar to nije molitva?” Oni potvrde. Zatim je nastavio: “Radeći i moleći tako cio dan ispletem 16 košara. Dvije darujem prvome siromahu koji pokuca na moja vrata. S ostalim košarama zarađujem za život. Onaj tko je dobio dvije košare na dar, moli za mene dok ja jedem i odspavam. Evo kako, milošću Božjom, uspijevam moliti bez prestanka.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Povijest monaštva” oca Doroteja Toića. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net

Footnotes

  1. Pripadnici mistične kršćanske sljedbe koja je postojala u Siriji i Mezopotamiji od 4. do 5. st.