Bio jedan jako dobar svetac, zvao se Dimitrije. Jednog dana dok je molio, dođe mu Isus i reče: “Dragi moj Dimitrije, danas bih te rado posjetio. Naći ćemo se u podne u crkvi Presvetog Trojstva na putu za Kijev.” Dimitrija obuze tolika radost da je pojurio ne uzevši sa sobom ni ogrtač. Žurio je, a srce je tuklo sve jače i jače, tȁ išao je da se susretne s Bogom. Put koji je vodio do crkve bio mu je naporan i neobično dug.

Na jednoj strmini susretne seljaka kojemu su se prevrnula ko­la u jarak pored ceste. Čovjek se mučio da ih uspravi, ali sâm nije mogao. Dimitrije se dvoumio ne znajući bi li se zaustavio da mu pomogne ili da se pravi da ga nije vidio te brzo prođe kako bi sti­gao na svoj susret s Bogom koji nije smio propustiti. “Seljaka u nevolji bit će još koliko želiš, nastavi radije put i ne propuštaj ovu jedinstvenu priliku”, pomislio je i ponukao svoje kolebljivo srce da odluči. Ipak, zaustavio se i pomogao seljaku da izvuče kola iz jarka, a seljak mu je samo kimnuo glavom i blago ga pogledao.

Kad su izvukli kola na cestu, pomogao mu je popraviti kotač koji je spao. I ne čuvši je li mu seljak uopće zahvalio, pojurio je prema crkvi. Kad je umoran i zabrinut ušao u crkvu, Isusa ondje nije bilo. Možda je čekao i umoran od čekanja otišao.

To mu je slomilo srce. Sjeo je pored puta i razočaran plakao. Nakon nekog vremena onuda je prolazio seljak na svojim kolima. Vidjevši tužna čovjeka, siđe s kola, sjedne pored njega i pogle­da ga očima punim suosjećanja. Izvadi ispod kaputa krušac, raz­lomi ga i dade mu polovicu rekavši: “Dimitrije…”

Osjećaji s kojima je promatrao razlomljeni kruh prosvijetliše Dimitrija tako da je sve shvatio. “Isuse moj, pa to si ti meni došao u liku unesrećenog seljaka!” Zagrlio je seljaka i plakao od sreće.

Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.