Na otoku Mljetu tih se dana zaproljetilo; negdje oko Josipova. Lijep dan zazorio pa izašao don Niko, župnik, u šetnju selom, Babinim Poljem. Pred njim plavet nebeska rasprostrta; vjetrić piri; sve suncem zamirisalo — jutro kao izmaštano. Ali jedva da je noge protegnuo — kad, zamrači mu se pred očima: sam vrag banuo preda nj — drug milicajac.

A to drug milicajac Pero u redovitom ordiniranju pokraj ‘narodnog duhovnog žarišta’ (kako je od milja nazivao seoski Dom kulture i pripadajuću mu trgovinu i kafanu). „Jer gdje je narod — tu treba da je i vlast“, tumačio je nerijetko drug Pero nakon treće politre.

Čim je ugledao popa, ustoboči se i poče naravnavati opasač, pištolj. Osjeti kako mu prsi bubre od neke nutarnje sile. Očima ubode u don Nika i pobjedonosno se naceri.

A imao je i zašto — jer, ovih mu je dana stigla pošta, direkt iz Beograda: ‘Smernice o dejstvovanju prema popovima’; s podnaslovom: ‘Načini sprečavanja protunarodnog delovanja istih’. Uvodni list, pa još desetak listova s primjerima i uputama za praktičnu primjenu.

Srsi bi ga, od dragosti, prožimali dok bi premetao dragocjene papire po rukama. Osobito mu se činio genijalnim i neoborivim primjer pod ‘c’: ‘Može li bog da stvori tako veliki kamen koji ni sam ne može da digne?’ … I sve redom takve izvanredne majstorije.

Nikako se nije mogao nadiviti umovima koji su to sastavili. Odgonetao je lukave zakučice i vježbao taktiku, za obračun s popom, danima. Žena mu je, Lucija, morala glumiti popa —dokazivajući da ima Boga — a djeca (petero njih) narod, koji bi na kraju klicao pobjedniku.

Nakon što bi sve u kući bilo spremno za simulaciju obračuna, drug Pero bi započeo napad s ‘Ima li Boga?’, ‘pop’ bi onda nato njemu da ima, a on, tada, rafalno na ‘popa’ partijskim mudrolijama, sve po uputama.

Iako je ženu naoružao Biblijom i molitvenicima, i natjerao je da naizust nauči katekizam Pija X., svi rečeni pokusi završili su potpunim porazom ‘popa’, odnosno njegove žene kojoj bi neizostavno na kraju navrle suze: što od straha za uzdrmanu Božju opstojnost, što od divljenja prema muževljevoj pameti.

I sad, evo mu popa kao naručena na megdan; a lijep dan pa ljudi na zrak izašli. „Ko po loju“, promrmlja drug Pero. „Sve mu inače glatko ide“, mislio je, „jedino tvrdoglavi pop — ko gadan čir na selu — sve kvari. E, dolijao i ti moj dragane! …“

„Nije meni da napadnem popa, ili da se pametan učinim — nego“, rekao je nekidan u kafani s bevandom u ruci, „do istine je meni — a pop? — više-manje …“

Zadirkivali ga fakini, otad — da kad će više kucnuti taj trenutak istine? „’Druže Peerooo! Otkucava li istinaa?!’ kreveljio se mali vrag jučer za njim“, dođe mu na pamet …

A kako ta istina, čak i bez mangupske zafrkancije, nikako nije drugu Peru davala mira, zbilo se neminovno: župnik, ni kriv ni dužan, nadošao ravno na vražju večeru.

„Što je onda na stvari, pope“, započeo drug Pero boj s distance, „ima li Boga, — ili nema?“

Don Niko ustreptao kao na streljani. „Samo mu je to još trebalo: da ga partijski rogati jarac namerači. Je li mogao bit pametan pa doma ostat …“

Ljudi izlaze iz trgovine, primiču se sluteći da će bit vatre.

„I — pope — što kažeš: zamuko ti — a?, hehe“, cereka se drug Pero i miga glavom prema ljudima. Očito mu je bilo da se pop straha naručao.

Don Niko vidi da sada nema natrag. Polako učini još onih dvadesetak metara i stane ravno pred milicajca. Pritom se isprsi i uzdigne glavu kao da se u ringu, pred borbu, odmjerava s protivnikom. Izvirile babe kroz prozore; sve što hoda stislo se oko njih dvojice. Poveselio se drug Pero vidjevši da je pop udicu zagrizao kao pas koščurinu.

„Još je i drzak pa se prsi pred organom vlasti. Neka, neka“, mislio je, „sad ćeš ti vidjet što je partijska pamet. Ma, nema ga tko će narodnu vlast namagarčit da je i dva puta pop. Partija je to — eeej! …“ Brk mu zaigra od nestrpljenja.

„Ima li onda, pope, Boga — ili nema?“, izrecitira službenim glasom župniku pravo u lice.

Svi uprli oči u don Nika.

Župniku se čelo istočkalo znojem; mozak mu radi na centrifugu jer jasno mu je kakva se tu čorba kuha. „Skoro je u lovačka gvožđa zagazio“, pomisli, „još samo korak… i cap! …“

… Spusti pogled i tiho reče:

„Nema“, kao sam za sebe, ali da se čuje.

„Što nema?!“ zbrkao se drug milicajac pa zuri čas u narod, čas u don Nika.

„Nema Boga!“ glasno će don Niko.

Ljudi zinuli, izbečili oči. Žamor. Uzvrtio se drug Pero na mjestu.

„Kako to ti misliš, pope, nema Boga — a?“

„Eto tako – lijepo. Nema, pa nema.“

Problijedio drug Pero kao kozji sir.

„Što ti to, pope, govoriš?“

„Eto to: nema Boga — i kvit!!“ a na ono ‘kvit’ zasiječe rukama zrakom.

„Neeee-ma!!“

„Ne može to tako pope — čuješ ti? — pendrekom ću ja tebe!“

Izvukao drug Pero pendrek pa maše njime više glave.

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku[/facebook]

„Pendrečinom ćeš ti meni fasovat pa ćeš vidjet ‘nema Boga’ — jesi čuo?!“

„On će meni da nema Boga“, pa gestikulira prema ljudima, „bagro popovska kontrarevolucionarska — je li čuješ?!“

Don Niko, ni da bi maknuo. Na trenutak nastala tišina; svi oni ljudi zbunjeni stoje i gledaju, ne shvaćajući pravo, tko je tu lud. Drug Pero bulji u njega s licem kao u pijanskom bunilu.

„Kad je tako“, podigne don Niko ruke kao da se predaje, „ako narodna milicija, i s njom narodna vlast, kažu da Boga ima onda i ja, don Niko, župnik — skupa s tom istom narodnom vlašću ovdje prisutnom — pred cijelim selom svečano proglašavam: Bog postoji!“, i sklopi ruke kao na misi.

A oni ljudi uokolo, kao da si ih navio, svi u isti glas: „Amen!“

Drug milicajac Pero, u taj čas, kao kosom sasječen, pade u nesvijest.

Petar Nodilo SJ