Prije mnogo godina živio neki jednostavan i dobar čovjek, dobar muž i pažljiv otac, ljubazan susjed, pošten građanin. Svakoga je dana radio u polju da bi uzdržavao svoju obitelj. Bio je marljiv i zemlja mu je uzvraćala svojim plodovima: pšenicom, kukuruzom, grahom, smokvama, grožđem. Obitelj dobroga čovjeka imala je uvijek sve što joj je bilo potrebno, a žena i djeca uzvraćali su ljubavlju. Pa ipak, čovjek je osjećao da je život prema njemu bio surov. Uvijek se tužio kako je njemu jako teško. Prvi susjed prekoputa, čovjek imućan, živio je u vili od mramora i zlata. Njegova polja obrađivali su drugi dok je on na konju odlazio u duge šetnje.

Siromah je mislio: “Stvarno sam najnesretniji čovjek. Kako onaj može imati sve, a ja ne mogu? Pošten sam, molim se Bogu svakog dana, držim sve njegove zapovijedi. Onaj preko i ne vjeruje u Boga, a sve mu ide od ruke, to doista nije pravedno.” Dobri čovjek bio je svima zavidan, jer je svatko imao nešto što je njemu bilo uskraćeno.

Žena ga je uvjeravala da ne bi trebao tako razmišljati, da Bog zna što čini.

“Imaš pravo: Bog zna zašto sve to čini, ali ja ne znam. Mogao bih ga potražiti i pitati za odgovor.”

Lako je to reći, ali gdje tražiti Boga, kako ga prepoznati. “Bog je posvuda, možda bih ga ipak mogao negdje susresti; moram ga iskreno tražiti…”, umovao je pošteni čovjek.

I tako jednoga dana ostavi on ženu i djecu, uze sa sobom nešto hrane i pođe u potragu za Bogom. Uvečer se povuče na molitvu kadli osjeti hladnu oštricu noža pod vratom. Otvori oči i spazi čovjeka strašna izgleda, iskolačenih očiju.

“Molim te, poštedi mi život, ja sam siromašan putnik”, reče nasmrt uplašeni čovjek.

“Ne vjerujem ti!” odvrati pljačkaš. “Prodao si robu na tržnici, vadi novac! Ja sam opljačkao devedeset i devet trgovaca, ti si stoti!”

“Uzmi sve što imam, samo me pusti da idem svojim putem!” reče čovjek dršćući od straha. “Mene ništa osim Boga ne može zaustaviti. Pošao sam u potragu za njim da ga pitam zašto su pošteni ljudi siromašni, a nepošteni bogati.”

Razbojnik se nato smiri i reče: “Dobro, pustit ću te, ali učini mi jednu uslugu. Kad nađeš Boga, pitaj ga može li razbojniku koji je opljačkao devedeset i devet ljudi biti oprošteno zato što je poštedio stotoga.”

“Dogovoreno!” reče čovjek i pođe svojim putem.

Nakon nekoliko dana projuri pored njega konjanik i zasu ga silnom prašinom. Konjanik u sjajnoj odjeći se vrati i prašnjavoga putnika upita kamo ide.

“Tražim Boga”, objasni ovaj bojažljivo. “Želim znati zašto njegova vaga nije jednako pravedna prema svim ljudima.”

“Kuća mi je tu prekoputa, budi večeras moj gost”, reče bogataš gladeći uredno počešljanu bradu. Putnik pristane.

U doba večere bogataš pokaza gostu svoje bogatstvo: prekrasnu palaču, posjede, konje, stada i mnoštvo robova.

“Ali ja radim za drugi svijet”, objasni bogataš. “Redovito se molim i obavljam sve vjerske obrede.”

“Ti si uistinu sretan čovjek. Živiš dobro na zemlji, a u nebu će ti biti još i bolje.”

“Molim te, učini mi jednu uslugu”, reče bogataš. “Kad nađeš Boga, ispričaj mu kako sam te ugostio, kako sam dobar i pobožan čovjek, pa da mi u nebu osigura jedno mjesto!”

Putnik obeća da će sve to učiniti i pođe dalje. Tlo pod nogama bilo mu je sve mekše, doskora je posvuda oko sebe vidio pijesak. Stigao je u pustinju.

Odjednom začuje iz tame promukao glas: “Dobar dan, prijatelju! Kamo ćeš?”

“Tražim Boga”, odgovori dobri čovjek. “Želim znati zašto Svemogući daje bogatstvo onima koji u njega ne vjeruju, a oni koji mu se mole moraju biti siromasi.”

“Ali što te briga za to? To nije važno. Radimo, zarađujmo novac i uživajmo. Dođi sa mnom.”

Putnik je bio umoran i činilo mu se da stranac ima pravo, no u posljednji čas ga bolje pogleda i prepozna napasnika te poviče: “Odlazi, Sotono!”

“Ti si naivčina. Briga Boga za tebe!” odbrusi mu đavao ljutito. Zavrti se oko sebe i počne tonuti dok ga nije nestalo u pijesku.

Tražitelj Boga nastavi svojim teškim putem. Tek što je odmakao, pridruži mu se neki starac ili, bolje rečeno, čovjek neodređene dobi, neugledno odjeven, ali pogleda koji je zračio snagom i blagošću, s iznenađujuće čistim i jasnim glasom.

“Stani i malo se odmori!” reče starac.

“Nemam vremena za gubljenje, a nemam ti što ni dati”, reče putnik s čvrstom namjerom da pođe dalje. No kako je stranac bio blag i zračio uljudnošću, ipak se zaustavi. “Ja sam onaj koga ti tražiš”, reče starac smiješeći se. “Dobro me pogledaj: ja sam sve stvorio, a nemam ništa. Čak si i ti bogatiji od mene.”

Putnik pade na koljena. U srcu mu više nije bilo ni jedne sumnje, nijednog pitanja.

“Ti si bogat, jako bogat čovjek”, reče Bog i srdačno ga zagrli. “Dao sam ti bogato srce o kojem bogataš nema pojma, ne zna ni da postoji. To bogatstvo te izdiže visoko iznad nepravdi cijeloga svijeta. Poštedio sam te tereta sreće koja čovjeka kvari i zasljepljuje mu duh. Dao sam ti hrabrost da me tražiš i priliku da me nađeš, a sada ti dajem još jedno jako rijetko bogatstvo – da prihvatiš sebe kakav jesi. Vrati se kući i živi u miru. Kad se vratiš, reci bogatašu da se raj ne kupuje novcem, razbojniku reci da mu je oprošteno jer je pronašao pravi put. Idi sad, kad dođe vrijeme, doći ću po tebe i bit ćeš sa mnom zauvijek.”

Starac odjednom nestade poput čista i nečujna povjetarca.

Isusov Bog je sasvim drukčiji od svega što ljudski razum može zamisliti.

Bruno Ferrero

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu 2”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.