Djevojke iz plemena Masai u Istočnoj Africi nose divne ogrlice, prekrasne ukrasne predmete. Na ogrlici je najčešće pričvršćen sićušni komadić sušene kože, djelić vlastite pupčane vrpce. Na taj se način Masai neprestano podsjećaju da je njihova majka bila ta koja im je darovala život – i da je njihova majka isto tako primila život od svoje majke.

Vjeroučitelj toga plemena rekao je jednom misionaru u vezi s tim: “Tako se život, lanac života, može promatrati unazad, sve do njegova početka što ga predstavlja Engai (Bog) o kome mi Masai kažemo: Kao što je majka dala život svojoj djeci, tako je Engai nekada dao život praocu.”

Rane legende Masaja isto tako povezuju pupčanu vrpcu s Bogom: po njima je Engai bio izravno povezan s ljudima – pupčanom vrpcom. Ali kada su ljudi nju prerezali, povukao se Engai u svemir…

Vjera Masai-nomada u neko najviše biće koje tajanstveno živi na nebu i brine se o tome da ljudima na zemlji padne dovoljno kiše, da imaju dovoljno trave za svoja stada i vode za ljude i životinje – ta vjera seže daleko unazad. Ona se može naći u gotovo svih naroda i plemena svih kontinenata i otoka. To je vjera koja i kršćanima olakšava misliti na brižnoga Boga koji nas sve voli…

Iz knjige Adalberta Ludwiga Ballinga “Kazuj mi šutke o Bogu”