Božićna gramofonska ploča

Topla i istinita priča o Božiću iz polovine šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, koja nas vraća  u prošlost istovremeno upućujući i na ono bezvremensko i bitno u slavljenju svetkovine Kristova rođenja.

Gramofonska ploča

Ne izmišljam; sve što pišem sam doživjeh i još sam pod dojmom posljednjeg doživljaja. Sitnica, sve sitnice, ali život je sav satkan od sitnica, i male stvari sile nas više puta da razmišljamo o velikima, jer se veliki problemi redovito odrazuju na bezbroj sitnih stvari.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Eto, sutra je prva nedjelja adventa, i misao leti k Bo­žiću. Ta zato i jest advenat, da nas pripravi na blagdan Kri­stova rođenja. A za nas Hrvate Božić znači također bezbroj uspomena, Božić je za nas i božićna pjesma, čitav niz božićnih pjesama, sve božićne pjesme — i naši ih vjernici žele sve vidjeti u molitveniku, u zbirci pjesama; makar i ne bilo koje druge omiljele pjesme, ali božićna ne smije izostati ni jedna.

I ja se zaželjeh pjesme, božićne, lijepe i lijepo izvedene i pođoh u grad potražiti gramofonsku ploču s hrvatskim božićnim pjesmama. Iluzija! Kako ti pada na pamet da u Rimu tražiš takove stvari? — mogao bi netko primijetiti. Ali nije baš tako bestemeljna moja nada, jer mi prošle go­dine jedan prijatelj reče, da je vidio u jednom od najvećih rimskih magazina ploču s hrvatskim božićnim pjesmama u izvedbi zbora zagrebačkog radija. Nisam bio siguran u ko­jem je od dvaju najvećih magazina — Rinascente ili CIM — moj prijatelj vidio spomenutu ploču, stoga odlučih pro­šetati se do obaju dućana. I već se u sebi veselih duhovnom užitku što će mi ga gramofonska ploča priuštiti, uvjeren da će izvedba zbora Radio-Zagreba biti savršena.

I dok sam u sumrak hodao rimskim ulicama, oživljavao sam uspomene na prijatelja koji me je upozorio na gramofonsku ploču, a koji je prošle godine proveo božićne prazni­ke u Dalmaciji. Nije Hrvat nego iz hladne Danske, ali živa­han kao da je Mediteranac. Rođen u protestantskoj obitelji, kad je postao punoljetan, prešao je na katolicizam i u želji da bude što korisniji svojoj okolini, posebno omladini, po­stao je svećenik. Sve je više škole svršio u Parizu, a u Rim je došao na specijalizaciju. Urednik je i jedne katoličke revije, a u mlađim je danima imao ambicije postati direktor orkestra. I eto, taj simpatični Nordijac, koji je u sebi sjedinio i filozofa i umjetnika i koji je, za razliku od mnogih turista, otvorenih očiju prošao kroz naše kraje­ve, štošta zapazio što drugima izbjegne, divio se ljepoti pri­rode, bogatstvu historijskih uspomena (uostalom, Danci su nas zadužili iskopavanjem starokršćanskih solinskih ruše­vina!), suosjećao sa siromašnim narodom, čudio se stup­nju bezbrižnosti namještenika u dućanima, uočio zamršenost crkvene problematike i drugo — taj isti, na moje pitanje, što ga se najljepše dojmilo na njegovu putovanju kroz Dal­maciju, smjesta je odgovorio: »Ponoćka u splitskoj kate­drali«. Na daljnja pitanja precizirao je da ga se najviše dojmila pjesma »U se vrime godišta«. Nije on razumio riječi, ali ono oduševljeno pjevanje svega puka, poslije  po­slanice, ostavilo je na njega neizbrisiv utisak, bio je to za nj jedan od najdubljih religioznih doživljaja u životu. I kad mi je o tome pripovijedao, počeo je pjevati melodiju i rukom dirigirati. Kojem Hrvatu ne bi srce zaigralo, slu­šajući stranca, koji je upoznao više kultura i istančana je muzičkog ukusa, onako oduševljeno opisivati svoje božićne dojmove u Hrvatskoj!

No stvar nije pri tome svršila. On je htio imati gramo­fonsku ploču s našim božićnim pjesmama i pošao ju je u dućan potražiti. Uspio je, nešto francuski nešto engle­ski, dati do znanja što traži. Odgovor mu je bio — suhi: »Mi takvih stvari nemamo! «, popraćen pogledom punim čuđenja, kao da mu je namještenica htjela reći: » Čovječe, zar ne znaš kakova je naša socijalistička stvarnost? Ta kod nas nema službeno Božića! Ni božićnih pjesama na gramofonskoj ploči, jer — ploče producira država, a država je partija, a partija je proglasila da nema ni Boga, ni Bo­žića… « I tako je naš dobri Danac, nakon susreta s Božjim pukom u katedrali susreo — socijalističku stvarnost, koja mu je onemogućila da ponese trajnu uspomenu na svoj najdublji i najljepši doživljaj u našoj domovini, uspomenu kojom bi bio širio dobar glas našem narodu u dalekoj zem­lji Danskoj omogućujući svojim prijateljima da i oni u neku ruku dožive ljepotu naše pjesme, koja je kroz stoljeća odgajala naš puk…

* * *

Evo me stigoh u prvi dućan, u veliku palaču Rinascente. Pri ulazu zapitah za odjel gramofonskih ploča i uputih se u podzemni dio zgrade. Pogledah najprije sam izložene ploče: na stotine ih je, ali me ovaj čas nijedna od njih ne zanima. Moja je misao samo o ploči zagrebačkog radio-zbora s božićnim pjesmama. Kako? Zar si već zabo­ravio da u socijalističkoj stvarnosti nema mjesta za takove stvari? Da, ali u socijalističkoj stvarnosti ima mjesta za dolar, i trebaju ga i te kako, pa ako ga se može dobiti eksportiranjem gramofonskih ploča s božićnim pjesmama, zašto ne? Sve je dobro, što služi svrsi, pa i svetinje, naravno samo kao roba za eksport.

Približim se jednoj namještenici i pitam: »Imate li hrvatske božićne pjesme u izvedbi zagrebačkog radio-zbora?« Morao sam pitanje ponoviti, a ona je digla iglu s gramofonske ploče, što ju je onaj čas slušala, i nastojala shvatiti moje neobično pitanje. Velim — neobično,  jer se iz njezina pogleda vidjelo da je moje pitanje za nju zbilja nešto neobično. »Imamo obične božićne pjesme«, reče mi, a ja nadodah: »Talijanske?« »Da, talijanske«, ponovi ona. Vjerojatno je po prvi put čula da postoje neke hrvatske pjesme — canti natalizi croati, i te svakako za nju nisu obične — canti ordinari! Vrlo ljubezno mi je rekla da oni nemaju pjesama koje ja tražim, a kad sam inzistirao, da mi je jedan prijatelj rekao da je vidio, čini mi se, kod njih takovu ploču, kao da joj je bilo neugodno ponovo zanije­kati… Nato rekoh: »Naravno, da imate tu ploču, barem vi biste to znali«. »Sigurno«, odgovori gospojica. Pozdravih i odoh prema velikom magazinu CIM.

Ista procedura, isti odgovori, samo ovaj put naiđoh na jednog otmjenog mladića, koji je s još većim iznenađenjem saslušao moje pitanje. I njemu protumačih kako sam čuo da imaju tu ploču, da se radi o izvedbi zagrebačkog radio-zbora. Kad čovjeku dođeš s ovako točnim podacima, njegovo se početno čuđenje spontano pretvori u stanovitu skromnost, jer vidi da ima stvari koje drugi znaju, a njemu su nepoznate. Ali ne može protiv činjenice, on te ploče nema pa nema, i meni ne ostaje nego vratiti se odakle sam i došao.

Već se spustio mrak, promet je po ulicama postao intenzivniji i kaotičniji; odlučio sam se  pješice vratiti kući, kako sam i došao, sam sa svojim mislima i ponešto mučnim dojmovima. Eno, mislio sam, stranac u Hrvatskoj traži gramofonsku ploču s hrvatskim božićnim pjesmama i ne na­lazi je;  još ga čudno gledaju što uopće takvo što traži… Hrvat traži istu ploču u stranom svijetu — istina, Rim za Hrvata nije stran, ali je Hrvat Rimu nepoznat, no i njegovo je traženje uzaludno…

Uronjen u razmišljanje slijedio sam rijeku svijeta, ali nikoga nisam vidio …bio sam potpuno sam…

* * *

Već sam prevalio dobar dio puta i preda mnom su se po­javile linije karmelićanske crkve, u koju često zađem, i — kao da je neka vedrina počela ulaziti u moju dušu. Što se dogodilo?  Ništa nova, tek opet jedna uspomena.

Lanjske godine u božićno vrijeme ušao sam u tu crkvu, dosta malenu, bez umjetničke vrijednosti — nije čudo, iz ovoga je stoljeća, ali sabranu, intimnu, tihu, i to uvečer. U polutami se molilo nekoliko osoba, koje su jedna za drugom izašle; ostao sam sam, ili bolje, mislio sam da sam sam… Osim vječnoga svjetla pred svetohraništem, jedini osvijetljeni kutić u crkvi bile su jaslice, na drugoj strani crkve. Moderne jaslice, s imitiranim ognjem, zvijezdom i mjesecom, čak i oblaci kruže po nebu — sve na električnu struju… Već su mi od prije poznate te jaslice pa im se ovaj put nisam ni približio. Najednom, čujem kao iz daljine krasnu, najpopularniju talijansku božićnu pjesmu ”Tu scendi dalle stelle”, pjesmu Djetetu Isusu, što ju je ispjevao veliki teolog i svetac, sv. Alfonso Maria de’ Liguori (+ g. 1787). Po­mislih: to je gramofonska ploča, uz jaslice, kao što se na više mjesta po rimskim crkvama nađe; s  vremena na vri­jeme, u određenim razmacima, čuju se potiho zvuci bo­žićne pjesme, koji zašute istom kad su sve strofe ispjevane, da nakon stanovitog vremena počnu iznova, stvarajući u prisutnima božićno religiozno raspoloženje…

Tek mi je proletjela glavom ta misao, kadli pred kraj strofe — jedna  stonatura, pogreška u pjevanju! To ne može biti gramofonska ploča! Tko bi se usudio dati u pro­met bilo koju ploču s pogrešnim pjevanjem! No moja sum­nja kao da je iščezla, kad je počela druga kitica: lijepo, umiljato, produhovljeno pjevanje,  iz daljine, postajalo je sve više prava molitva… savršena u svakom pogledu… Bum! Opet ista stonatura, na kraju druge strofe!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sada više nemam sumnje. Okrenem se prema jaslicama i u njihovu mističnom svjetlu zamijetim konture jedne oniže starije žene, na koljenima pred jaslicama; očito je bila uvjerena da je sama u crkvi i da može slobodno u pje­smu izliti svoju molitvu, svoju ljubav prema Djetetu.

Treća, četvrta,… posljednja kitica : uvijek ista ljepota i — uvijek ista stonatura! Ne maknuh se s mjesta, da ne pomutim njezinu radost. Kad se je napjevala, još je ostala kratko vrijeme u molitvi, digla se i otišla. Ne znam, je li me pri izlasku vidjela. Njezina je pjesma i dalje odzvanjala u mojim ušima, bolje rekuć u mojoj duši, gdje se pretva­rala također u molitvu…

I sada, nakon godinu dana, kao da je opet čujem, i to sve razgovjetnije, sve bliže, što se više približavam crkvi otaca karmelićana. Tko će me zadržati da ne uđem u crkvu i u duhu još jedanput doživim ljepotu one pjesme-molitve, koju nijedna gramofonska ploča nije u stanju zamijeniti! Divan je izum gramofonska ploča, ali njoj nedostaje srce, ljubav…

* * *

Gospodine, živjeli smo kroz stoljeća bez gramofonskih ploča, ali nismo živjeli bez pjesme, nismo mogli živjeti bez pjesme, jer gdje je srca i ljubavi, tu je i pjesma. Mi smo te upoznali, i kroz pjesmu smo te sve bolje upoznavali; vjerovali smo u te Boga-čovjeka, Božića, i pjesmom smo svoju vjeru ispovijedali; ljubili smo te i u pjesmi smo ti svoju ljubav očitovali. Generacije nisu znale ni čitati ni pisati, ali su znale pjevati, i vjerovati, i ljubiti, a to je glavno, jer to je život, najviši stupanj života u svemiru. I bile su sretne, u dnu duše sretne, ne na površini, kao što mnogi danas izgledaju da su sretni, a nisu.

I danas još mnogi pjevaju, i ovog će Božića u našim crkvama, u domovini i gdje god bude Hrvata po svijetu, zaoriti božićna pjesma, ona pjesma koju nijedna ploča ne može prenijeti, jer ploča registrira zvuk, ali ne registrira zanos, oduševljenje, vjeru, ljubav, radost…

Ali, Gospodine, koliko ih je koji više ne pjevaju bo­žićne pjesme! U kolikima je presušio izvor božićne rado­sti! Nisu time postali sretniji; i kao da im je krivo što još ima onih koji su sretni i pjevaju, htjeli bi ih udaljiti od izvora sreće… Ne dopusti, Gospodine, da se to dogodi. Neka budemo bez božićnih gramofonskih ploča, ali da ne ostanemo bez srdaca koja će te kroz pjesmu slaviti i ljubiti, kroz našu lijepu božićnu pjesmu.

(Ova je istinita pripovijest napisana u iseljeništvu, u Rimu, u adventu 1966. i objavljena u časopisu Novi život (Rim), 4/1966, pod inicijalima dv (= don Fabijan Veraja). Autor je u ono doba bio u službi Svete Stolice, u Kongregaciji obreda. U njegovu je društvu splitski biskup mons. Frane Franić, za vrijeme II. Vatikanskog koncila, upoznao danskog svećenika, o kojemu je riječ u pripovijesti, i pozvao ga da posjeti Split, što je ovaj i učinio 1965. godine.) 

 

 


Objavljeno: 22. prosinca 2011.

Možda vam se svidi