Neki je mladi pravnik predivno uredio kancelariju. Kao krunu svega postavio je luksuzni telefon na stol da bi djelovao što otmjenije i važnije. Došao je jedan klijent. Prvi klijent! Nije to bila mala stvar, mislio je. Odmah je trebalo ostaviti dojam.

Zato je klijenta, za početak, pustio neka čeka oko četvrt sata. Da bi na njega napravio još veći utisak, kad je ovaj napokon ušao u kancelariju, započeo je glumiti važan telefonski razgovor.
“Moj dragi generalni direktore, mi ovime samo gubimo vrijeme… Da, da, ako stvarno hoćete… Ali ne ispod dvadeset tisuća eura… Odlično — odlično, dakle dogovoreno… Zbogom!”
Odloži slušalicu, razvuče slavodobitni osmijeh na licu i pogleda klijenta.

No ovaj je izgledao silno zbunjen. Gotovo zabezeknut, primijetio je mladi pravnik. Uspio je, dakle, ostaviti čak i bolji utisak nego što se nadao, pomisli. Nasmiješio se još jednom, ovaj put umilno, ne bi li ohrabrio klijenta.

“Što želite dragi gospodine?” upita razdragano.

“Ja… ja sam iz HT-a, došao sam vam priključiti telefon!

N.A. i P.N.

***

Kad se malo okrenemo oko sebe primijetimo koliko životne energije ulažemo u glumatanje. Što smo sve spremni napraviti da imamo kuću na kat, dobar auto (bar bolji od susjedovog), da možemo dijeliti svoje vizitke, da nas se vidi, čuje, zapazi, da se dojmimo. Kao da sva naša životna srž ovisi o tim stvarima. Ako izgubimo status, koji mislimo da smo stekli, čini nam se da ćemo prestati postojati. Ako ovo samo malo bolje promotrimo, vidjet ćemo da se redovito smijemo ili rugamo drugim ljudima zbog ovakvih stvari. Vjerujte, i drugi se ljudi rugaju nama kad nismo s njima u društvu. I mi, i ti drugi, umorni smo od glumatanja, i upravo zato se više ničemu u životu ni ne radujemo. Jer sve što radimo, radimo za publiku — poput glumca u kazalištu… Ali u našem slučaju predstava nikako da završi, nekada ni do smrti. No ako nas je Bog sve zamislio i stvorio iz ljubavi, ako nas je htio baš ovakve kakvi jesmo, ako nas je urezao u svoje dlanove, kako to kaže u Starom Zavjetu, možemo li onda reći da se udaljavamo od Njega ako pokušavamo biti nešto drugo od onoga što zaista jesmo? Da, udaljavamo se. A što je čovjek dalje Boga, Boga koji je temelj njegova bića, to ima veću potrebu napuhavati se poput balona, kao i odvjetnik iz priče, a sve u želji da vrati osjećaj da je ljubljen, da vrati osjećaj samopoštovanja i sigurnosti, koje je, napustivši Boga, izgubio. Odmorimo se zato od naših maski i uloga i vratimo se Bogu i vratit će nam se, s Bogom, sigurnost, ljubav i životna radost.

Petar Nodilo SJ

[facebook]Želiš još duhovnih priča? Klikni like[/facebook]