Priče katolika prognanih pod Maom su snažan, iako često zatomljen dokaz vjere kineskog naroda. Ovo je treći nastavak o Crkvi u Kini. Prva dva dijela možete vidjeti OVDJE!

Istina je uvijek kompliciranija nego fikcija. Iako predstavlja iskušenje jednobojno opisivati Crkvu u Kini, točniji opis pruža nam višebojno slikarsko platno čijim se iskrenijim slikarstvom poštenije osvjetljava Kina kao i njezina Crkva. Dopustite da vam ovo oprimjerim.

Kada je biskup Društva božanske riječi Johann Baptist von Anzer utemeljio svoju misiju u Kini krajem devetnaestog stoljeća, sa sobom je donio snažnu njemačku domoljubnost, baš kao što su i francuski jezuiti sa sobom prenosili francuski nacionalizam kroz gradnju crkava, škola i francuskih trgovačkih četvrti u Šangaju. Došavši u misiju, Anzer je od zastave sa zvonika svoje župe načinio veliku njemačku zastavu i nad verandom svog župnog stana postavio je znak koji je glasio ”Vivat, crescat, floreat Germania”, ili ”Neka Njemačka živi, prosperira i raste”. Njemačke domoljubne pjesme su često živahno intonirane iz njegove kapelice, a starosjedilački Kinezi su se propitkivali jesu li takvi misionari došli preobratiti Kinu ili je kolonizirati. Nepuno desetljeće ranije, Britanija je bombardirala kineske obale i vršila snažan pritisak na dvor, nagovarajući ga na legalizaciju prodaje zapadnjačkog opijuma kao i na otvaranje cijele Kine stranim misionarima. To nije pomoglo njihovim odnosima jer su od tada i nadalje u očima većine Kineza kršćanski misionari bili povezani s oružjem i opijumom. Time ne preostaje mnogo tajnovitosti u pitanju zašto je jednostavan Kinez postao sumnjičav prema Zapadnjacima i njihovoj religiji. No, unatoč očitome, većina misionara nije odobravala oružje i opijum, niti se većina misionara zalagala za javna iskazivanja europskog nacionalizma.

Često kažem studentima kako promidžba uključuje kazivanje samo jedne strane priče. I što više povijesne literature temeljene na primarnim izvorima čitaju, to njihovo slaganje s ovom tvrdnjom biva veće.

Djelo ‘’Crvena knjiga kineskih mučenika’’ Gerolama Fazzinija je zbirka prvobitnih biografija, autobiografija i dokumentacije katoličkog mučeništva u suvremenoj Kini koja pruža čitateljima svjedočanstva iz prve ruke o burnom periodu maoizma, te pomoću kojih čitatelji mogu sami odlučiti kako interpretirati kinesku politiku o Katoličkoj Crkvi od 1949. godine do Maove smrti 1976. godine.

Maoističko tumačenje kršćanstva u Kini nastalo je kao rezultat Maova dobrog poznavanja zapadnog imperijalizma (koji je bio u to vrijeme pomiješan s misionarskim crkvama ukrašenima stranim zastavama) i marksističkog materijalizma čiji nauk promatra religiju kao oblik osobne utjehe pod jarmom klasnog izrabljivanja. Teško da postoji dokaz da su Mao ili njegovi drugovi istinski razumjeli povijest, vjerovanje i ciljeve kršćanstva, osim njegove nacionalističke osnove. Uz malen broj katoličkih i protestantskih misionara koji su uistinu prigrlili imperijalističku poduzetničku klimu Kine, neosporivo jest da je većina ovih stranaca voljela Kinu i tu je ljubav izražavala putem nesebičnog karitativnog djelovanja. Očita vrijednost Fazzinijeve knjige leži u sadržaju kojeg čini zbirka izvornih svjedočanstava kineskih katolika koji kazuju o duboko usađenoj ljubavi prema svojoj kulturi, istodobno pokazivajući vječnu vjeru u Boga u razdoblju snažne tranzicije. Čitajući ova svjedočanstva, jasno se podsjećamo,  kako nije kineska kultura bila ta koja je najoštrije proganjala kršćanstvo, štoviše, prije je zapadnjački marksistički materijalizam udahnuo ideju zatomljivanja svake religijske obveze.

U biografiji Oca Li Changa koju je napisao njegov bratić Li Daoming, imamo odličan primjer kako je katoličko kršćanstvo, po opisu Fazzinija ‘’napokon počelo udisati atmosferu razmjerne slobode’’ nakon stupanja na snagu reformi Dena Xiaopinga (str. 138). Otac Li je bio uhićen i premještavan iz jednog radnog kampa u drugi; zločin kojeg je počinio bio je odbijanje usvajanja kineske marksističke indoktrinacije. Dok su ga držali u Kampu 101, ispitivali su ga u tamnoj prostoriji:

“Jeste li vi Li Chang?”

‘’Ja sam otac Li Chang.’’

‘’Ne govorite gluposti! Ovo je sudnica! Govorite! Koje ste zločine počinili protiv države?’’

‘’Sve što činim, činim za dobro svoje Države. Oni koji me poznaju, tome mogu posvjedočiti.’’

‘’Gluposti! Znamo da ste lažljivac i imamo dokaze za vaša nedjela… Milosrdni smo prema onima koji priznaju svoje zločine i žestoki prema onima koji su neposlušni.’’ (str. 179.)

Na kraju suđenja otkriveno je da je ‘’zločin’’ Oca Lia bio ‘’tajno nagomilavanje’’ predmeta koji su u stvarnosti bili brojni religijski članci koje je koristio u svetoj misi i pobožnostima. Nesposobnost sagledavanja svoje optužnice kao ‘’zločina’’, kao i odbijanje klevetanja crkvene hijerarhije, doveli su Lia do ‘’zatvaranja u malu ćeliju gdje je proveo deset dana‘’ (str. 180.)

Tijekom Kulturne revolucije (1966.- 1976.), otac Li je bio podvrgnut nizu ‘’mučnih satova‘’  tijekom kojih je bio izguran na platformu, prisiljen kleknuti i tako je ‘’optužen za korupciju i prijevaru… pljuvan‘,’ i vrijeđan ‘’vulgarnim epitetima’’ (str. 196.). Otac Li je zbog odanosti Papi bio optužen ‘’špijunom, psom u službi imperijalista’’ i naređeno mu je bilo: ‘’Priznajte svoje prekršaje, priznajte!’’ (str. 198). On je jednostavno odgovorio: ‘’Pokažite mi neke dokaze i priznat ću’’, budući da dokaza nije bilo, optužen je naposljetku ‘’zločinom’’ vjerovanja u Boga. (str. 198). Za taj “zločin” bio je kažnjen i ponižavan. Kako Fazzini potanko pripovijeda, Li je prihvatio godine patnje i suđenja odlikom dobroga svećenika, ‘’s velikim dostojanstvom i hrabrošću.’’ ( str.138.)

Nakon svih uhićenja i mučenja, otac Li je bio pušten nakon Maove smrti i do 1979. godine mogao je slaviti božićnu misu s velikom i radosnom zajednicom kineskih katolika. Dva dana prije svete mise vjernici iz susjednih sela počeli su se slijevati u malu crkvu na ispovijed: ‘’On je ostao u ispovjedaonici dva dana i dvije noći i nastavio slušati ispovijedi sve do početka ponoćne mise.‘’ (str. 217.) Nedugo nakon Božića, zdravlje oca Lia počelo se pogoršavati kao posljedica godina lošeg postupanja; katolici tog područja okupili su se i kleknuli pred oca kako bi primili njegov posljednji blagoslov i Li je umro baš u trenutku kada se Crkva u Kini počinjala oporavljati od dugotrajnog gušenja.

I dok su dnevnici očeva Francisa Tana Tiandea i Johna Huanga Yongmua oštri opisi kineske Crkve prije njene obnove u ranim  1980-ima, zatvorski dnevnik Gertrude Li Minwen je siroviji i vjerodostojniji prikaz raspinjuće odlučnosti ostajanja katolikom u okolnostima gdje se brojni prijatelji i svećenici slamaju pod pritiskom i zlostavljanjem ispiranja mozga. Čitanje dnevnika gospođe Li podsjetilo me na jednog katoličkog čovjeka iz Shanxija kojeg sam poznavao, te mi je, dok smo zajedno ručali jedno popodne ispričao priču o provedenim danima u Crvenoj straži, ‘’boreći se protiv’’ svoje subraće katolika tijekom 1960-ih. Tražio sam ga da mi objasni; on je jednostavno odgovorio: ‘’Bio sam katolik u srcu, žao mi je što sam učinio, otišao sam na ispovijed nakon što je sve završilo, ti su dani sada prošlost‘.’ On je sada posvećen Našoj Gospi, voli svoju državu i jedna je od nježnijih osoba koje sam ikad upoznao. Kina je nakon 1949. godine komplicirana, a takva je i priča Gertrude Li.

Kada je otac Giovanni Carbone, PIME[1] bio prognan iz Kine krajem 1952. godine, sa sobom je ponio 25 stranica malenih kineskih znakova ‘’ušivenih u potplati cipela misionara’’ (str. 225.). Bio je to zatvorski dnevnik Gertrude Li Minwen koju su partijski službenici uhitili uz još nekoliko mladih katolika, zbog njihove povezanosti s Marijinom legijom koju je država označila ‘’kontrarevolucionarnom’’. Ovaj tajni dnevnik pisan je njenom rukom i sadrži vidljive opise službenih metoda prisile katolika na svjedočenje protiv stranih svećenika i njihove vjerničke subraće i susestara.

Gertrude i njeni prijatelji su bili uhićeni nakon napetih sukoba između katolika i službenika Partije 1. travnja 1951. godine. Li piše kako je na taj dan ispred biskupove rezidencije gomila ‘’studenata iz Hua Yang škole vikala: ‘Dolje s imperijalistom [ocem] Crottijem!’’… biskup je izašao van i neki studenti su počeli ponovno vikati: ’’Dolje s imperijalistom [biskupom] Polliem!’’ (str. 232.) Razljućen vikom maoističkih studenata, drugi svećenik, otac Edoarto Piccinini, izašao je iz crkve i uzvratio uzvikom: ‘’Živio monsignor Pollio! Živio biskup!’’ (str. 232.) Pod izlikom da su katolici započeli nerede među narodom, strani biskup, svećenici i članovi Marijine legije bili su privedeni na ispitivanje.

Ispitivanja i indoktrinacijski satovi s mladeži kineskih katolika su počeli istog trenutka; rečeno im je da je sukob prvog travnja predstavljao ‘’rat između imperijalista i naroda’’ (str. 236.) U stvari, bio im je nametnut izbor: žele li ostati katolicima, morat će se okrenuti protiv svojeg kineskog naroda; trebali su birati između Kine i ‘’imperijalističke’’ strane religije. Kao što je to bilo uobičajeno, Gertrude Li se pokolebala u vjeri kada je čula o ‘’zločinima stranih okupatora’’. ‘’Nakon što je bila podvrgnuta neprestanim ispitivanjima i propagandi, popustila je: ‘’Priznajem da su biskup i svećenici imperijalisti.’’ (str. 240.) Upitana na koji bi način dokazala tu spoznaju, Li je odgovorila: ‘’Raskinut ću sve odnose s njima.’’ (str 240.) No, kada je za nagradu bila premještena u bolju zatvorsku ćeliju, iz susjedne je ćelije čula kašljanje svog novog susjeda – biskupa i požalila je svoju izdaju. Pri kraju njenog zatvorskog dnevnika, Gertrude Li Minwen se odlučno okrenula protiv svojih tamničara koji su, vidjevši njenu novu duhovnu ustrajnost, izdali posljednje upozorenje: ‘’Možete li zamisliti što vam se može dogoditi?’’ ( str. 283.) Na ovu prijetnju, piše Gertrude: ‘’Ostala sam šutjeti.’’ (str. 283.)

Fazzinijev završni tekst jest najdramatičnije poglavlje knjige i podsjeća na jedan od najosjetljivijih događaja u povijesti partijskog postupanja s kineskom katoličkom Crkvom. (U stvari, sjećam se kako su mi jednom nakon mise u Pekingu, u hitrom šapatu rekli kako je ovo bila ‘’opasna tema za diskusiju u današnjoj Kini’’). Ovaj tekst odnosi se na ‘’križni put i smrt redovnika Yangjiaping župe Naše Gospe od utjehe, većinom Kineza koji su bili istjerani iz svojih samostana, zavezani tankom metalnom žicom i tako odvedeni na marš smrti; 33 redovnika su umrla od zlostavljanja. Napokon, kada je neke od redovnika oslobodila komunistička vojska, oni su pobjegli u Peking gdje je jedan američki isusovac, otac Charles McCarthy SJ, bio smješten u Fides News Serviceu i National Catholic News Serviceu. Otac McCarthy bio je prvi koji je sakupio i zabilježio svjedočanstva tih trapista koji su preživjeli okrutne boli i izdržali ih zajedno sa svojom braćom.

Ovo je vjerojatno jedna od najtragičnijih priča katoličkog progonstva u povijesti moderne Kine.

Fazzini bilježi:

“S rukama zavezanim na leđima željeznim žicama, ramenima savijenim pod teškim vojničkim teretom, podvrgnuti nebrojenim okrutnostima i mučenjima, polugoli, prepuni ušiju, pogrbljenih tijela, redovnici su gledali svoje drugove kako umiru malo po malo po putu (često su ih morali na mjestu napustiti i tako ne pokopati leševe). Ostala šestorica bila je pogubljena. Ukupno uzevši, ‘’dugi marš’’ redovnika uzeo je život trideset i trojice redovnika, četrnaestorice svećenika i devetnaestorice braće.” ( str. 288.)

Epizoda je počela 1. srpnja 1947. godine kada su redovnici bili pozvani na suđenje ‘’narodnog suda’’; optužba protiv njih sastojala se od tvrdnje da su ‘’ugnjetavali i iskorištavali ljude’’ i još gore, da su sudjelovali u napadu na Japance (str. 292.). Sve su to bili očiti trikovi, no ‘’narod’’ je mogao mnogo profitirati olakšavajući održavanje te farse; Partija je obećala podijeliti zemljište samostana, ukoliko će redovnici biti osuđeni. Kako je Aristotel napisao: ‘’Najmanje početna devijacija od istine je kasnije stostruko pomnožena.’’ Jedna je optužba vodila do druge i do 8. srpnja sud je razdijelio samostan i svu njegovu imovinu lokalnim poljoprivrednicima, nakon što je vojska uzela sve što je htjela. Poslije suđenja i pljačke redovnici su odvedeni na marš.

Suđenja su bila žestoka. Prema svjedocima, partijski sud pristupio je lokalnom izaslanstvu ‘’naroda’’ s presudom: ‘’Moraju umrijeti. Predajte ih nama ako želite. Uzet ćemo kamenje i ubit ćemo ih.’’ (str. 300.) Odgovor suda: ‘’Komunistička vlada je vlada naroda, mi samo možemo odluku naroda učiniti svojom.’’ (str. 300.) Redovnici su dovedeni u kut kapelice gdje je visjela lampa s Vječnim svjetlom i bili su vezani lancima; njihovi ‘’pojasi, škapulari, krunice i kolajne bile su im otrgnute’’ i njihovo tamnovanje je započelo. ‘’Krenuli su na marš u kasnu večer noseći teške vojničke pakete i još gore, sudeći prema trapistima, bili su neprestano psovani zbog svoje vjere. Jedan je vojnik neprekidno govorio: ‘’Mi znamo da nemate strah od smrti, ali mi ćemo vas tući i mučiti bez predaha dok ne budete polumrtvi. U tom stanju navest ćemo vas da se složite s nama.’’ (str. 304.) Do listopada je marš smrti završio, ostatak redovnika bio je pušten, a samostan je potpuno uništila vojska. Unatoč proživljenim mukama, redovnici su zadržali stav oprosta prema Kristovu učenju. U zapisu intervjua oca McCarthya piše:

Pitao sam brata Joakima kako se osjećao tijekom tih tjedana. Odgovorio je da mu je srce bilo u miru, čak i radosno. ‘’Razlog’’, kaže, ‘’bio je taj što mi nismo bili krivi ni za što.’’… Kada je upitan što bi učinio komunistima da su ovi bili zatvorenici i predani njemu, odgovorio je: ‘’Oprostio bih im.‘’

Danas nema katoličkih samostana u Kini.

Kao što sam u početku naveo, postoje dobri povijesni razlozi za sumnju Kineza prema strancima, pa možda čak i prema omalovažavanju stranaca jer postoje i primjeri kršćanske misionarske suradnje s imperijalističkim ambicijama. Trebao bih, međutim, dodati ovdje da bi se cijela knjiga mogla napisati o slučajevima u kojim Kinezi starosjedioci, od kojih mnogi nisu bili kršćani, štite i pružaju sklonište kršćanima. Fazzinijeva zbirka, ‘’Crvena knjiga kineskih mučenika’’, pruža važne povijesne primjere o kineskoj sumnji i omalovažavanju koje je otišlo predaleko i za posljedicu je imalo nepravdu, progonstva i nasilje.

Međutim, ono što često previđaju učenjaci koji inzistiraju na povezivanju kineskog kršćanstva sa zapadnim imperijalizmom jest da su misionari skoro jednoglasni u neslaganju prema oružju, opijumu i drskosti zapadnih diplomata i poslovnih ljudi. Da, kršćanstvo nekada upotrebljava osvajački vokabular, ali kako je jednom rekao engleski pjesnik, slikar i grafičar William Blake: ‘’Slava kršćanstva je osvajati oproštenjem.’’  Jedna od očitih vrlina Fazzinijeve knjige jest da ona ilustrira ovu tvrdnju sa sjajnom jasnoćom, a ne pomoću uobičajenog pripovijedanja drugotnom analizom, nego radije, kroz izvorne glasove onih koji su proživjeli jedno od najburnijih razdoblja moderne Kine.

‘’Crvena knjiga kineskih mučenika’’ nije ugodno štivo, no kako Kina biva sve utjecajnija na globalnom pejzažu i kako je ona domaćin jedne od najbrže rastuće kršćanske populacije u svijetu, imperativ je bolje razumjeti sve strane povijesne uloge Crkve u usponu moderne Kine. Nakon što se prakticiranje vjeroispovijesti ponovno počelo oporavljati u 1980-ima, davno napuštene kineske crkve su također osluhnule himne i molitve vjernika ponovno stisnutih u prašnjavim klupama. Nakon što je otac Joseph Li Chang pušten iz radnog logora, organizirao je blagoslov s Presvetim. Katolički čovjek je godinama ranije zakopao monstrancu duboko u zemlju dok su crkvu pljačkali radikali. Prije blagoslova, stariji čovjek je iskopao monstrancu prekrivenu slojem hrđe i prljavštine (str.219.). Otac Li  je pažljivo očistio monstrancu s limunom i kada se ponovno pojavio pred gomilom katolika, svi su kleknuli. Vidljiva Crkva se vratila.

(Ostale tekstove iz ovog niza VIDI OVDJE!)

Anthony E. Clark, Ph.D.; izvor: CWR; prijevod: E. G. | Bitno.net

[1] Pontifical Institute for Foreign Missions, op.prev.