Djelovati na rubu društva

U današnjem evanđeoskom tekstu čitamo o početku Isusova javnog djelovanja koje je uslijedilo nakon što je Ivan Krstitelj bio uhićen i utamničen. Upravo radi tog događaja Isus se povukao iz Judeje u svoj rodni galilejski kraj. Ali ne započinje djelovati u Nazaretu u kojem je othranjen, nego se preselio uz more, u Kafarnaum, jedan od većih gradova onog dijela Palestine. U tome sveti Matej iščitava ostvarenje mesijanskih nagovještaja izrečenih u Izaijinu proroštvu koje veli: „Zemlja Zebulonova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordna, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini, svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Tako evanđelist iznosi uvjerenje da je Gospodin svjesno započeo svoje javno djelovanje u ovom rubnom dijelu zemlje i Božjeg naroda, koji je bio izloženiji utjecajima poganskih naroda upravo zato jer je bio rubni, to jest granični kraj. Pogansko društvo i običaji lakše su se uvlačili u takve sredine gdje se prolazilo i dolazilo u doticaj s drugima, gdje se susretale kulture i kultovi, trgovački i ini putovi, nego što je bio slučaj s Jeruzalemom, religioznim i nacionalnim središtem Božjeg naroda. Galileja je bio kraj gdje su se najprije i najlakše doseljavali i drugi narodi koji bi zauzimali susjedna područja, kao što su bili Asirci, te je jasno da je Galileja zbog toga dobila naziv ‘Galileja poganska’.

No Bog ne zaboravlja ni taj rubni i poganizirani prostor, nego i ljudima koju tu žive daje prigodu da se obrate i da prihvate spasenje. Ni Galileja nije prepuštena samoj sebi niti je osuđena na propast, nego i u njoj odzvanja poziv na spasenje, jer Bog ne želi propasti nijednog svoga bića. Stoga se Krist pojavljuje kao svjetlo narodu koji je ‘sjedio u tmini’ i koji je obitavao ‘mrkli kraj smrti’. Sveti oci u prvim stoljećima Crkve prepoznali su u ovom odlomku Božju skrb za sve ljude i sve narode, a ne samo za poganizirano galilejsko društvo koje je bilo pod velikim utjecajem poganskoga svijeta.

U tom duhu Ivan Zlatousti tumači ovaj odlomak iz Matejeva evanđelja u kojem je opisano Gospodinovo djelovanja u Galileji u svjetlu riječi proroka Izaije: „A da pak naučiš da on ne govori niti o izvanjskom svjetlu ili tami, kad govori o svjetlu ne zove ga jednostavno svjetlom, nego veli ‘veliko svjetlo’, što na drugom mjestu je nazvao pravim svjetlom. A govoreći o tami, naziva je sjenom smrti. A da potom pokaže da nije njih zatekao kao oni koji traže, nego da je se Bog pojavio odozgor, veli: ‘Svjetlo se rodilo nad njima’, što će reći da je se ovo svjetlo pojavilo i zasjalo im, a nisu su mu oni došli do njega. Jer prije rođenja Isusa Krista ljudski rod je bio na samom rubu. Ljudi ne samo da su hodili u tminama, nego su sjedili u tami, što znači da nisu imali više nikakve nade biti oslobođeni. Na takav ih je način obuzimala tama tako da ne samo da nisu znali kamo trebaju hoditi, nego nisu mogli niti stajati.„(Hom. In Matth. 14,1)

Iz ovih riječi svetoga Ivana Zlatoustoga jasno je kako on u društvu svoga vremena prepoznaje da nije dovoljno da društvo bude civilizirano i slobodno, kao da bi to bio preduvjet da je samim time u svjetlosti. No, već je to dobro i prorok znao, a i Ivan Zlatousti potvrdio, poganska civilizacije koje je, ljudski gledano, bila naprednije od civilizacije židovskoga naroda, bila je mrak u odnosu na ono svjetlo koje je sjalo i tinjalo u Božjem narodu, noseći veliko obećanje konačne objave Božjeg svjetla koje će biti u stanju raspršiti i najgušći mrak i onu sjenu smrti. I nama su riječi Evanđelja, kao i riječi svetog Ivana Zlatoustoga poticaj da se i sami ne bojimo djelovati na rubovima, a to znači u srcu ove civilizacije koja je sve više i više poganska. Jer što se više društvo poganizira i odbacuje Boga, to više ide prema rubu čovječnosti, prema mrklom mraku i prema smrtnoj sjeni. Zato nas je Gospodin, koji nam je zasjao i koji nas je svojim svjetlom prosvijetlio, ovlastio da budemo širitelji njegove istine koja jedina može raspršiti pogansku mrklinu suvremene ‘humanizirane’ civilizacije, te nositelji njegova božanskog života koji jedini pobjeđuje smrtnu sjenu koja se nadvija nad ovo naše društvo i na cijelo čovječanstvo.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš još ovakvih tekstova? Klikni like![/facebook]