SVETAC DANA

Deset stvari koje možemo naučiti od sv. Augustina

Sveti Augustin

1. Da bi se smirio u Bogu, moraš ponekad biti i nemiran, moraš tražiti.

2. Puno čitaj. Knjige daju odgovore na mnoga pitanja.

3. Ako već čitaš, ne zaboravi Bibliju. U njoj ti jedna rečenica može promijeniti život.

4. Nikad ne preziri ateiste, heretike ili ljude koji su odlutali. Možda se u njima krije budući svetac i crkveni naučitelj.

5. Koliko god daleko odlutao, sjeti se da je tvoja mama uvijek uz tebe.

6. Neka ti Bog bude snaga, a ne snaga bog.

7. Kad iskusiš snagu i dar Milosti, shvatit ćeš domet vlastitih sila.

8. Njeguj dar prijateljstva. Tek kad ti prijatelj ode, znat ćeš koliko je važan.

9. Idi redovito na svetu misu. Jedino tamo možeš sve fragmente uobličiti u lijepu cjelinu.

10. Uvijek slušaj propovijed, čak i kad biskup propovijeda.

mr.sc. Mladen Milić

———————————————————————————————————————————————————————-

Sveti Augustin (Aurelije Augustin) se rodio 13. studenoga 354. u Tagasti, gradiću u Numidiji. Danas je to mjesto u Alžiru, a zove se Souk Ahras. Njegov otac bijaše mali posjednik, ali imanje je zbog velikih poreza donosilo sve manje prihoda. Zato će Augustin moći na škole samo uz obilnu pomoć jednog svog zaštitnika. To je za njega bilo ponižavajuće i on je tu milostinju doduše primio, ali je ipak bio ranjen u svojem ponosu. Neki misle da mu je ta okolnost utisnula u dušu onu silnu osjetljivost, koja će za njega biti karakteristična kroz cijeli život.

Dok je njegov otac, Patricije, bio poganin, majka mu je Monika bila gorljiva kršćanka (jedan pisac veli “fantastična”), prava vjernica. Augustin je bio veoma živahan duh, iznimno temperamentan, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran učenik, odviše svjestan da mu učenje ide lako i da se prema tome ne treba naprezati. Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagasti.

Nakon toga je pošao u Madauru gdje je pohađao predavanja nekog gramatika da bi se na taj način pripremio za zvanje govornika. Homer i grčki jezik ne učiniše na njega baš neki jači dojam. No zato se zanosio i bio oduševljen za rimskog pjesnika Vergilija. Lio je suze čitajući o nesreći kraljice Didone. Kad je Augustinu bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kući. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridružio jednoj bandi mladih izgrednika razbijača. Na sreću, to nije dugo potrajalo.

Zahvaljujući svome dobrotvoru, mogao je nastaviti nauke i to u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren život, a u tu je močvaru i on uronio. Našao si je “prijateljicu”, s njom podržavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je držala ne samo želja za naukom već i žarka ljubav prema djevojci.

Sveta je Monika, majka sv. Augustina, kako je poznato, mnogo molila za njegovo obraćenje, no molitva osta dugo neuslišana. Kad je njezin sin, koji bijaše učitelj govorništva u Kartagi, naumio poći u Rim da bi ondje mogao još uspješnije poučavati njegova se majka pobojala da će u velikom gradu za njezina sina biti još više pogibelji pa ga je plačući molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljedeću noć provela u molitvi, moleći Boga da spriječi odluku njezina sina o putu preko mora. Drugo je jutro doznala sva u strahu da je njezin sin otputovao.

Zašto Bog nije uslišio njezinu molitvu? Zato što je boravak u Italiji postao veoma koristan. Ondje će se Augustin obratiti. Sam će kasnije reći: “Bože, ti nisi ispunio želju moje majke da joj dadneš ono za što je uvijek molila!”

Prizor konačnog obraćenja sam je Augustin ovjekovječio u Ispovijestima. U to je vrijeme upadno tražio samoću. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje kuće u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet između ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomoć odozgora. Vapio je: “A što sada, Gospodine, i kako će dugo potrajati ovakvo stanje?” Tada je čuo kako netko dječjim glasom viče: “Tolle – lege, tolle – lege! – Uzmi i čitaj!” Uzeo je Sveto pismo i oči mu se zaustaviše na ovome tekstu: “Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!” (Rim 13,12-14).

Taj je nadahnuti tekst bio savršen odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augustina protjerao svu tamu nesigurnosti, ispunivši mu srce snažnim svjetlom. U svojoj 32. godini života Augustinova duša pronalazi napokon Gospodina. Za tu je milost bio cijeli život zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nisu drugo do himna zahvalnica Gospodinu.

Augustin je još nekoliko tjedana nastavio svoju službu profesora govorništva, a onda se zahvalio. Skupa s majkom, sinom i nekim prijateljima povukao se na ladanjsko dobro nekog svoga prijatelja u blizini jezera Como. Prijatelji su mu omogućili dulji skroviti boravak ondje. U uskrsnoj noći 23. travnja 387. primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakramenat krštenja zajedno sa svojim sinom Adeodatom.

Na povratku u Afriku Monika je umrla u Ostiji, lučkom gradu na ušću Tibera u Tirensko more. Tko je pročitao Augustinove Ispovijesti, rado posjećuje to mjesto jer ga je u tom remek-djelu opisao divno, a još divnije život i smrt svoje majke Monike, koja je jedan od najvećih genija kršćanstva. Na zidu jedne od negdašnjih kuća ispisan je Augustinov dijalog (dakako skraćen) s majkom kad su u Ostiji čekali brod; majka ga nije dočekala, već je ondje umrla, sva sretna što je uz nju stajao njezin obraćeni sin za čije obraćenje bijaše prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mnoštvo žrtava.

Augustin je stigao u zavičaj u jesen 388. Prodao je očevo imanje te s prijateljima i istomišljenicima provodio neke vrste redovnički život produbljujući svoju duhovnost te studirajući i dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine.

Tada se jednog dana našao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari je mjesni biskup Valerije predložio zajednici da mu izaberu svećenika koji će mu pomagati, a osobito u propovjedničkoj službi. Augustinova prisutnost u crkvi nije ostala nezapažena. Narod je povikao: “Augustin – svećenik!” Kandidat je protestirao, branio se, briznuo u plač, smatrajući se valjda nevrijednim, no sve bijaše uzalud. Narod ovdje bijaše, doista, glas Božji. Njegovo je svećeničko ređenje bila odlučena stvar. Zaređen je za svećenika 391. godine.

Za njega je to bila velika žrtva. Morao se odreći onoga lijepoga, mirnoga, kontemplativnog života u društvu prijatelja te prihvatiti teške službe svećeničkog služenja. No, kršćanin nije vjernik samo za sebe, već i za Crkvu, za zajednicu. Augustin će 5 godina kasnije, g. 396., kao biskup naslijediti Valerija u Hiponu, drugom po važnosti gradu rimske Afrike. Utjecaj će hiponskoga biskupa prelaziti daleko međe njegove biskupije, i to ne samo prostorno, već i vremenski sve do dana današnjega. On je u svoje doba postao neosporan vođa afričkog episkopata, ali i teološka svijest i savjest cijele Crkve.

Novi je biskup Hipona uza sve to u prvom redu bio sluga svoje Crkve u Hiponu. A biskupsku je službu shvaćao “ne kao predstojništvo, već kao služenje”. Sa svojim je klerom provodio zajednički život pod veoma strogim pravilom. Prof. Franz Spirago u svojoj Zbirci primjera spominje natpis u blagovaonici sv. Augustina koji je glasio: “Qisquis amat dictis absentem rodere vitam hanc mensam vetitam noverit esse sibi.” (Neka se klone ovog stola oni koji rado vrijeđaju tuđu čast.)

Augustin je naročitom revnošću obavljao službu propovijedanja. Oko tisuću sačuvanih propovijedi najveći su dio njegove pismene baštine. Te su propovijedi pune misli iz Svetoga pisma, koje Augustin svojom rječitošću i dubinom neobično lijepo razlaže. Uz pastoralnu službu razvio je i karitativnu u korist siromaha i potrebnika. Svoju je službu shvaćao veoma odgovorno, zalagao se posve pa je često morao govoriti: “Stenjem pod teretom svoje biskupske službe.”

Umro je 28. kolovoza 430., kad su Vandali već tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad. Nakon pada Hipona tijelo su mu prenijeli najprije na Sardiniju, a g. 722. Luitprand ga je prenio u Paviju. U Ispovijestima Augustin priznaje: “Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”

Josip Antolović SJ

Pomolimo se. Obnovi, Gospodine, u svojoj Crkvi duh kojim si prožeo svetog biskupa Augustina. Njime i nas ispuni da žeđamo za tobom, vrelom prave mudrosti, i tražimo tebe, počelo višnje ljubavi. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, sinu Tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.

Objavljeno: 28. kolovoza 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi