Priroda

Današnje Evanđelje dotiče jednu od nosivih tema kršćanske vjere, a to je odnos nas ljudi prema Bogu. Postavlja se pitanje kako se čovjek treba odnositi prema tome najuzvišenijem biću koje je uzrok našega postojanja. Koju vrstu osjećaja treba prema njemu pokazati ili pak što sve učiniti a da bude dostojno njega? U tom je smislu i židovski narod imao obrede i žrtve kojima mu je pokušao iskazati čast prinoseći ih u prvome redu u jeruzalemskome hramu. Mnogi su bili uvjereni da najviše što mogu učiniti da Bogu iskažu štovanje i zahvalnost je upravo određeni bogoštovni čin za koji su vjerovali da odgovara njegovoj božanskoj volji.

Odgovor na ovo pitanje, ma koliko može biti jednostavan, ipak je vrlo problematičan. Da nije bio problematičan i da se o tome nije raspravljalo, onda ovaj pismoznanac i ne bi postavio Gospodinu pitanje o najvažnijoj zapovijedi u Zakonu. Ali jer su se pismoznanci oko toga sporili, pokazatelj je da se nisu svi slagali oko toga što bi trebalo biti najvažnije u Zakonu. Gospodinov odgovor je vrlo jasan i odriješit, te ne ostavlja prostora manipulacijama i drukčijim tumačenjima. Najvažnija i prva zapovijed od svih je ljubiti Gospodina Boga iz svega srca, iz sve duše i iz sveg uma svoga. No premda Gospodin ne ostavlja prostora dvojbi, ipak nam se s pravom nameću neka pitanja na koja valja tražiti odgovor. Kao prvo valja se upitati zašto Bog od čovjeka traži baš ljubav? Zašto bi to morala biti najveća zapovijed? Zašto se ne zadovoljava našom poslušnošću? Zašto nije dovoljna vjernost zapovijedima? Zašto se ne zadovoljava činima bogoštovlja? Zašto se ne bismo i mi, poput tolikih koji Boga ne priznaju, zadovoljiti da kažemo kako smo humani i činimo dobro, te da uopće sebi ne postavljamo pitanje ljubavi prema Bogu? Osim toga valja se upitati i s kojim pravom traži ljubav? Može li se uopće nekome zapovjediti da nekoga ljubi?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Premda prihvaćamo samorazumljivim da Bog zapovijedi ljubav, ipak valja znati da takva zapovijed nije samorazumljiva jer se ljubav ne može zapovjediti. Tko bi drugome htio zapovjediti da ljubi ili mu nametnuti ljubav, ispao bi smiješan. Doista nitko to i ne pokušava, jer se ljubav prije svega događa među osobama. Prava ljubav stoga pretpostavlja uzajamnost, te je kvalitetna onoliko koliko se osobe mogu pratiti u tom uzajamnom odnosu. Zato je uzajamnost važnija od zapovijedi, jer nitko do sada nije drugoga natjerao na ljubav, ali ga je mogao svojom ljubavlju privući i potaknuti da ljubi. Ako ovo vrijedi i za Boga, a vrijedi, onda se s prvom moramo čuditi da je Bog zapovjedio ljubav, te se onda naši upiti sasvim opravdani.

Bog od čovjeka traži ljubav, jer je ljubav najsvetiji sadržaj života, sadržaj kojim se život osmišljava i dolazi punini sreće, a Bog se ne može zadovoljiti primajući od čovjeka nešto usputno i sporedno, nego upravo ono središnje i najuzvišenije. Samo ostvarenjem ljubavi se osmišljava život i dolazi k punini sreće, te ona predstavlja mnogo više od bilo kojeg drugog uspjeha u životu. Da se u odnosu prema Bogu zadovoljimo samo time da nismo činili nikakvo zlo, to može biti eventualno iskaz straha i pokornosti, te ne govori samo po sebi ništa o ljubavi. Dok s druge strane je samorazumljivo da onaj koji ljubi ne čini zlo drugome, ali je ujedno upućen na drugoga i svojom sposobnošću da čini dobro.

dr. don Ivan Bodrožić

Foto: Shutterstock.com