ŽIVOT KATOLIČKE CRKVE U KINI (2)

Crkva u Kini: najcrnja noć je završila i rađa se mlado sunce

Ovo je drugi od šest nastavaka o stanju Katoličke Crkve u Kini preuzetih s Catholic World Reporta, autora Anthonyja E. Clarka. Ta zemlja trenutno ima najbrže rastuće gospodarstvo, razvoj gradova, drugi najbrži demografski rast i vjerojatno najveći porast broja kršćana u svijetu. Kada je Mao Ce Tung utemeljio Narodnu Republiku Kinu 1949. bilo je oko 4 milijuna kršćana, a danas ih je, 63 godine poslije, otprilike 70 milijuna. U prvom tekstu Iskustvo gorčine: istina o katolicima u Kini počeli smo s gorkim. To je razumljivo jer postoji čitav niz loših vijesti o katolicima u Kini. Ali, postoje i dobre vijesti koje se obično ne prenesu dalje. Evo dobrih vijesti:

Gospa od Izbavljenja, originalna slika časti se u Pekingu

Gospa od Izbavljenja. Originalna slika časti se u Pekingu.

Hrabrost u doba neizvjesnosti

Aristotel je jednom napisao „Nada je buđenje sna.“ Nada, da bi doista bila nada, treba probuditi; mora biti san koji je postao stvarnost. Kineski snovi o religijskoj slobodi i toleranciji su skoro cijelo stoljeće bili uspavani jakim anestetikom, ali nedavni događaji su pokazali spore, ali ipak opipljive, znakove buđenja. Kineski katolici su prihvatili „novu evangelizaciju“ i odlučili da, kao što je J.R.R. Tolkien jednom rekao: „Postoji nešto dobra na svijetu, i za njega se isplati boriti.“

Dok pišem ovu kolumnu, svjestan sam nedavnog uhićenja biskupa Petera Shao Zhumina i njegova kancelara, oca Jianga Suniana; oni su predbilježeni na ideološke satove: ispiranje mozga. Prije samo 2 mjeseca, biskup John Ruowang je također bio uhićen i prisiljen da pohađa vladine satove. U stvari, glavni ured odjela Komunističke partije – odjel United Front Work – sastao se s predstavnicima Kineske katoličke patriotske udruge (Chinese Catholic Patriotic Association) 2. ožujka, i poticao ih da „preobrate ilegalnu zajednicu“. Ono što su mediji propustili spomenuti je da dvije katoličke zajednice – legalna i ilegalna – češće surađuju nego što se sukobljavaju. Usprkos službenom poticanju, „legalni“ kler je više zainteresiran za obraćenje nekršćana, nego za igranje ideoloških igrica sa svojim kolegama katolicima. Država nastavlja sa svojim starim ludorijama dok svijet kritički promatra kako prisiljava i kontrolira katoličke kršćane koji žele nešto više nego slobodu da vole i služe Bogu, kao i da vole svoju državu.

Ali ja ću fokusirati svoja opažanja na optimističnije vijesti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Često sam iznenađen ironijom da su kineski katolici, koji imaju manje pristupa nauku Crkve, više zainteresirani za njih nego mnogi američki katolici, od kojih su neki čini se nesvjesni da takav nauk postoji. Nauk Svetog Oca iz 2005. godine, Deus Caritas Est, imao je ozbiljan utjecaj na svakodnevicu kineskih katolika, a njegov početak “天主是爱” (Bog je ljubav), je inspirirao obnavljanje dobrotvorstva i evangelizacije diljem zemlje, i u prvih par mjeseci 2012. godine je vidljiv nagli porast katoličke djelatnosti i katekumena. Kineski svećenik u Rimu mi je dao nekoliko izvještaja nade iz kineske crkve koja već dugo pati. Tipično eufeminističkim jezikom, kineske časne sestre iz Guangxija su posjetile malu zajednicu gubavaca u ruralnim planinama, kako bi, kako same kažu, „dovele proljeće u zimu“. Kako bi „bile ruke i noge Krista“ u njihovoj „zimi“ patnje, ove časne sestre su donijele „osmijehe i poklone“ zaboravljenom žrtvama lepre (gube).

U biskupiji Wenzhou, otac Jiang je inicirao novu korizmenu praksu koju je nazvao „obiteljsko euharistijsko klanjanje“, pokret koji se brzo proširio tim područjem. Promatrajući kineski ekonomski rast i njegov trend prema materijalizmu, Jiang se žalio da „sekularizacija prijeti našem vjerskom životu i nemamo dovoljno snage boriti se protiv toga“. „Ipak, svemogući Bog je izvor naše snage“, predlaže on, i „ljudi koji se oslanjaju na Boga će pronaći radost i mir“. Kako bi se suprotstavili kineskom materijalizmu, katolici u Wenzhou se predbilježavaju da im se u njihov dom ugradi euharistijski oltar na 12 do 24 sata; obitelji provode to vrijeme čitajući Evanđelje, u zajedničkoj molitvi i u produženom klanjanju Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Kao što je jedan katolik izjavio, “耶稣的到来,不仅是贵宾、医生、而且还是家长” (Kada Isus dođe, On nije samo poseban gost, ili čak liječnik, već je on glava našeg kućanstva). Do sada je preko 50 kućanstava pozvalo Boga u svoj dom tijekom ove korizme.

Ne samo da je obiteljsko euharistijsko klanjanje postalo popularno, već većina biskupija sada organizira tjedno klanjanje u većim gradovima. Peking, na primjer, sada privlači velike mase katolika odanih svojim glavnim crkvama, u kojima se klanjanje Blaženima odvija četiri dana, i po uzoru na skromnog sv. Franju, kineski kršćani uzvikuju: „Koje predivno veličanstvo! Koja ogromna susretljivost! O uzvišena poniznosti! Da Gospodar cijelog svemira, Bog i njegov Sin, su se ovako ponizili u obliku malo kruha, za naše spasenje.“ Dok se tradicionalno klanjanje jako smanjilo u Americi, skoro svi kineski katolici svaki dan mole krunicu i izgovaraju večernje molitve Svetom Srcu Isusovu, jer, kako sami kažu, bitka ne može biti dobivena bez natprirodne pomoći Krista u sakramentima i stalnoj molitvi Njegovu Presvetom Srcu.

Kineski katolici često komentiraju: „Stranci već znaju za našu borbu, ali znaju li i kako nas je Bog blagoslovio? Postoje i pobjede.“ Vjerovanjem u osnažujuću moć molitve i klanjanja, kineska Crkva vjeruje da će im Bog pomoći da prežive. Doista, zadnji mjeseci su pokazali kako Bog ne samo da osigurava da Crkva preživi već potiče njezin rast. Raste broj pristupanja Crkvi (svećenički poziv) i zaređivanja, i dok se vlada nestrpljivo okreće prema mamcu fiskalne hegemonije, sve se više i više mladih Kineza okreće prema vodama krštenja. 17. ožujka je sedam đakona zaređeno u Šangajskoj biskupiji. Ukrašena slapovima crvenih traka, katedrala svetog Ignacija bila je dupkom puna vjernika koji su se okupili da proslave nova zaređenja. Biskup Jin Luxian, u svojim devedesetim godinama života, vodio je svetu misu u Šangaju, dok su se u udaljenom Shaanxiju bila ređenja četiri nova svećenika. Samo ove godine Kina ima više osoba koje su osjetile svećenički poziv, nego li je imala u nekoliko prošlih desetljeća.

Nakon fotografiranja ispred velikog božićnog drvca, ispred katedrale dugo nakon Božića, 45 katekumena je nedavno kršteno u majčinskoj crkvi biskupije Taiyuan. Kao što je običaj u sjevernoj Kini, katekumeni su se zavjetovali da će „pratiti Krista“ i donijeli svijeće i sol tijekom svečanog prinošenja, dajući svoje obećanje da će biti sol i svjetlo evanđelja u Kini i svijetu. I usprkos činjenici da su katolički redovi službeno prognani u središnjoj Kini, četrdeset katolika iz Shaanxiija pridružilo se Trećem franjevačkom redu, u svečanosti koju je vodio Otac Xia Changzhou, OFM. Ovaj rast franjevačke duhovnosti je namjeran, jer dok sekularna Kina štuje oltar bogatstva, Shaanxi odano štuje riječi svetog Franje, koji je rekao: „Dodijelite mi blaga uzvišenog siromaštva: dozvolite da distinktivan znak našeg reda bude da ne posjeduje ništa ispod ovog sunca, u slavu Tvojeg imena, i da nema nikakve ostavštine osim samog početka.“

No nije sve obećavajuće, kao na primjer biskup Ma Yinglin, koji je ostao jedan od nekolicine biskupa u Kini koje Vatikan nije priznao, koji je nedavno zaredio svećenike u biskupiji Kunming. Javno aktivan svećenik iz Hong Konga, otac Anthoy Lam Sui-ki, reagirao je na Maov neposluh Svetom Ocu, rekavši: „Jako je opasno za državu i društvo da imaju „sina korupcije“ kao što je Ma, jer je zagovaranje korupcije zarazno, i potiče još oportunista koji zanemaruju principe Crkve.“ Dok se neke biskupije mogu pohvaliti rastućim brojem svećenika i obraćenika, neke druge, poput one pod biskupom Maom, nastavljaju gajiti dijeljenje i sumnju među vjernicima. Prije odluke o zabrani, jedan je bloger iz unutrašnjosti apelirao da se Ma „pokaje i izbjegne nove pogreške“. Kao što je Emerson jednom rekao: „Pokornost sama po sebi daje pravo na zapovijedanje“, a biskup Ma je pokazao vrlo malo pokornosti prema ljudima koje tvrdi da slijedi.

Strpljivost u doba represije

Tijekom mojeg posljednjeg posjeta Pekingu, proveo sam neko vrijeme u dva susjedna muzeja, Millennium Pavilionu i Muzeju vojne povijesti; oba su vrlo jasni pokazatelji kineske kulturne istaknutosti u ljudskoj povijesti. Millennium Pavilion je imao novoinstaliranu izložbu posvećenu revoluciji 1911. godine, kada je carska Kina konačno zamijenjena republičkom vladom, a Muzej vojne povijesti je imao izložbu na temu otpora Naroda na imperijaliste i strane vlasti tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Bio sam jako zainteresiran za činjenicu da su oba muzeja izložila povijesne slike i opis katoličkih misija – fotografije crkava, sirotišta i bolnica. Mnogo toga se promijenilo u kineskoj retorici vezanoj uz misionare između 1960., kada je postavljena izložba u vojnom muzeju, i kasne 2011.godine, kada je postavljena izložba u Millenium Pavilionu.

U Vojnom muzeju su s ponosom izložene fotografije katoličkih crkava koje je zauzela Narodna oslobodilačka vojska (People Liberation Army) i reklamira se pobjeda Partije nad „imperijalističkim katoličkim misionarima“ koji su nanijeli samo zlo Kineskom suverenitetu i kulturi. U Millenium Pavilionu, koji je postavljen prije par mjeseci, vlada drugačiji izričaj; u ovoj novoj verziji katoličke povijesti u Kini strani misionari su prikazani kako se brinu za siročiće, liječe bolesne seljane i poučavaju kineske žene koje su prije bile zanemarivane u kineskom obrazovnom sustavu. Ukratko, prvi put od 1949. godine, kršćanski su misionari predstavljeni na izložbi koju vlada sponzorira kao „blagotvornu“ za kineske ljude i njihov prijelaz u modernost.

Moj cilj u ovomjesečnoj kolumni nije bio da omalovažim stvarna pitanja pred kojima se nalazi religijska sloboda u Kini, već kao i svi koji čitaju dnevne novine postao sam umoran od neprestanih izvještaja o opresiji, represiji i pobuni. Puno toga se događa u svijetu što budi nadu, i Crkva u Kini, usprkos nekim većim ili manjim problemima, doživljava relativnu slobodu i podršku. U svojoj predstavi Les Miserables, Victor Hugo je napisao da će čak „i najcrnja noć završiti i sunce će se pojaviti“. To je, konačno, i značenje Uskršnje misterije; Krist je Bog nade, milosti i uskrsnuća. Iz nekog razloga laži su uvijek bile popularnije od istine; to jest, osim ako se istina nije činila nekako nevjerojatnom. Mark Twain je jednom rekao da „laž može proputovati pola svijeta dok istina tek obuva cipele“. Kinesko službeno stajalište o kršćanskim misionarima je izgrađeno više na lažima nego na istini, i bilo je doista osvježavajuće prvi put vidjeti službenu izložbu koja hvali rad misionara koji su došli u Kinu u ime Krista; i ohrabrujuće je vidjeti Crkvu, barem za sada, u kojoj se budi san nade.

(Ostale tekstove iz ovog niza VIDI OVDJE!)

Anthony E. Clark, Ph.D., izvor: CWR; prijevod: J. V. | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 10. studenoga 2014.

Možda vam se svidi