Crkva – sol zemlje i svjetlo svijeta

Riječi koje Isus izgovara u današnjem evanđeoskom odlomku vrlo su zahtjevne i uzvišene. U svom govoru na gori time što im kaže da su sol zemlje i svjetlo svijeta, u vidu usporedbe skreće pozornost svojim učenicima i slušateljima na odgovornost koju nose za svijet. Time što su ove riječi izrečene kao usporedba ne znači da je njihovo stvarno značenje manje važno. Stoga im nemamo pravo oduzimati izvorno značenje, dubinu i zanemariti nakanu koju je imao Isus kad ih je izgovorio. One nisu samo usporedba niti književna figura koje možemo proizvoljno tumačiti, nego, naprotiv, valja ulaziti u njihovu maksimalnu dubinu i domet. Upravo tako su se prema ovim riječima odnosili sveti oci koji su se suočavali s njihovim sadržajem vođeni dužnom ozbiljnošću.

Tako će sveti Hilarije skrenuti pozornost da je Isus prvotno ove riječi izrekao svojim apostolima, te da služba apostola odgovara zbilji same soli. Prema vjerovanju starih, sol u sebi nosi počelo vode i vatre, te je jedna iz dvoga, točnije iz mora i sunca. Osim toga i svrha joj je dvojaka: služi kao začin jelima, te pruža neraspadljivost tijelima po kojima se posipa. U tom duhu sveti biskup iz Poitiersa će posvjedočiti: „Međutim apostoli su propovjednici nebeskih zbilja. Donekle su sijači vječnosti. U sva se tijela po kojima je prosuta njihova riječ, i otajstvom su vode i ognja – Ivan je prethodno svjedok – postala savršena, zasađuje besmrtnost. S pravom su, dakle, apostoli nazvani ‘sol zemlje’. Po snazi nauka kako kakvim soljenjem tijela čuvaju za vječnost.“ A u istom duhu će protumačiti i ulogu svjetla u ljudskom životu: „U naravi je svjetla da svuda kuda se pronese širi svjetlost. Kada se unese u kuću, prekida tmine jer zavlada svjetlo. Svijet, položen izvan spoznaje o Bogu, zastirale su tmine neznanja. Po apostolima se u nj unosi svjetlo znanja. Spoznaja Boga blista i s apostolskih se malih tjelešca, kud god su prošli, tminama pribavlja svjetlo.“

Crkva prvih stoljeća bila je svjesna da je neprocjenjiv nauk Isus povjerio upravo apostolima, a oni su ga navijestili u Crkvi i predali Crkvi. Taj uzvišeni nauk nije bio privatna svojina, niti je ovisio o osobnoj snazi, moći, mudrosti i daru nekog pojedinca, nego je dolazio od samoga Krista kao nauk Božji. Zato i nije bilo tko tko se poziva na Isusa sol zemlje i svjetlo svijeta, nego samo onaj tko naviješta Božje istine u apostolskom zajedništvu, sukladno navještaju koji su apostoli prenijeli svijetu. Ma koliko prodoran bio ljudski um i velika bila ljudska snaga, nikada ne mogu biti takvi da zasole cijelu zemlju i prosvijetle cijeli svijet, dok Kristova istina to može.

Svjestan je bio sveti Hilarije kako su se mnogi krivovjerci udaljeni od apostolskog zajedništva pozivali na riječi Evanđelja, ali nisu oko sebe širili nauk nepropadljive istine niti su obasjavali svijet vječnim i neugasivim svjetlom, nego samo svjetlom svoga ljudskog uma i dometa. Ti isti ljudi odvajajući se od Crkve, jedne, svete, katoličke i apostolske prestali su biti sol i svjetlo u trenutku kad su sebe pretpostavili Crkvi i nauku Kristovu koji ona propovijeda cjelovito kao pravu sol za neiskvarenost ljudskog života. Odvajajući se od Crkve postali su bljutavima i sebi i drugima, te nisu bili za drugo nego da ih se odbaci kao neautentične propovjednike samih sebe, umjesto da propovijedaju život vječni koji izvire iz Boga. Samo u zajedništvo s apostolima na kojima je sazidana Crkva Kristova može se izvršiti sveto poslanje koje Krist kao zadaću ostavlja svojim učenicima. Pojedinac nema tu moć da bude sol cijele zemlje i svjetlo čitavoga svijeta, nego samo sveta Crkva sazidana na apostolskom nauku, te po njoj onda i svaki propovjednik koji ne propovijeda sebe i svaki vjernik koji svjedoči za Krista ostvaruje riječi koje je Krist izgovorio svojim apostolima i učenicima. Ne bojmo se stoga ni mi danas biti vjerni tom nauku po kojem i sami postajemo sol zemlje i svjetlo svijeta. Ponosni budimo što smo Kristovi jer šireći njegov navještaj obasjavamo svijet božanskim naukom kakav još nije izišao iz ljudskih usta i dajemo nezamjenjiv okus neumrlosti ljudskom životu.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.