PRIČE IZ ŽIVOTA HRVATSKIH SVETACA I UZORNIH VJERNIKA

Blažena Jula Ivanišević, poglavarica Drinskih mučenica koja je i u trenutku muke tješila druge: Nemojte sestre plakati, Bog dao Bog uzeo

Bila je ratna 1941. godina. Toga četvrtka cijeli je dan oko samostana na Palama odjekivala pucnjava. Borbe su očito bile odlučujuće, a žrtava mnogo. Navečer došli su pobjednici po svoj plijen. Poput vukova obrušili su se četnici na sestarski samostan grabeći ono što im se činilo vrijednim i korisnim.

drinske mucenice

Foto: Drinske mučenice/www.kblj.hr

Sestre su bile osobit “plijen” – njih pet: sestra Jula Ivanišević, Hrvatica, poglavarica samostana, starica s. Berchmana Leidenix, Austrijanka, s. Krizina Bojanc i s. Antonija Fabjan, Slovenke te s. Bernadeta Banja, Mađarica. Radi ratnih operacija skupina zarobljenika morala je ubrzo na put. Ledena prosinačka noć i dubok snijeg otežavali su kretanje osobito sestrama kojima nije bilo dopušteno da se odjenu za tako naporan put. Tek pred jutro mogle su malo počinuti, ali ne zadugo. Čekalo ih je četničko preslušavanje puno prezira i mržnje.

S. Jula bila je doista hrabra i prisebna žena. U tim teškim trenucima tješila je svoje sestre: “Nemojte, sestre, plakati. Bog dao, Bog uzeo. Molimo se da izdržimo po Božjoj volji sve što nas čeka.” Davno prije, još kao djevojka Kata, kako joj je bilo krsno ime, u rodnom Godinjaku (Bosna), gdje je rođena 25. studenog 1893., tješila je na isti način svoju braću i sestre nad majčinim odrom. Bila je vrlo prisebna i onda kada joj je majka rekla da je neće pustiti u samostan dok je ona živa. Kata je ostala uz bolesnu majku i mirno čekala. Tek nakon majčine smrti pozdravila je ukućane i pošla služiti Isusu. Nakon redovničke formacije u Družbi kćeri Božje ljubavi služila je nesebično i vjerno u breškom samostanu i u Sarajevu. Koliko je njezin redovnički život bio gorljiv i uzoran, svjedoči i to da je imenovana kućnom poglavaricom u Slavinićima kod Tuzle. S. Jula je zračila tolikom vedrinom i zadovoljstvom u svom pozivu da je privukla za sobom svoju sestru Maru, kasnije s. Agnezu, i čak tri nećakinje i jednu pranećakinju. Sigurno je morala biti sretna i ponosna radi toga, ali i toliko ponizna da to nije smatrala svojom zaslugom jer zov u dubini srca daje Bog. Kad ju je jednom nećakinja s. Martina zapitala tko im je izmolio toliko zvanja u obitelji, ona je odgovorila: “To ćemo vidjeti u nebu.”

jula ivanisevic

s. Jula Ivanišević

Vjerojatno je i na svom križnom putu, tješeći i hrabreći svoje sestre, mislila na nebo. Teško da bi drukčije izdržala sve ono što je bilo pred njima. Narednoga dana opet preslušavanja i presude. Pomoćnik četničkoga vojvode naredio je da se s. Jula kao poglavarica posebno zatvori u samicu dok sve skupa ne pođu u zarobljeništvo u Goražde. Za polazak bila je određena nedjelja 14. prosinca. Bio je to dug i naporan put ispaćenom Bosnom po čijim su gorama ležale nebrojene žrtve ratne okrutnosti. S njima više nije bilo s. Berchmane koja nije mogla hodati. Starica je imala 76 godina. Četnici su naredili da ostane u nekoj drvenjari. Bio je to posljednji pozdrav sestara u boli i suzama. Njezin grob nikada nije pronađen.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U Goražde su stigle u ponedjeljak navečer. Bile su smještene u vojarnu. Okružene prezirnim i hladnim pogledima četnika sestre su bile u strahu za svoju budućnost. Sestra Jula ih je i dalje tješila i poticala na molitvu. Njoj je molitva uvijek bila na prvom mjestu. Ništa nije pretpostavljala molitvi. Čak ni u najtežim trenucima života nije se obezglavila. Prije svega sabrana molitva, a onda donošenje odluke. Tankoćutna duša osjetila je da se približava kraj. Zato je sa svojim sestrama obnovila zavjete i izmolila savršeno pokajanje. Ipak nije bilo lako ostati sabran uz viku i plač koji su te noći dopirali sa svih strana. Tako su došle i sestre na red. K njima su u sobu upali pijani četnici s očito nečasnim namjerama. Svojim požudnim rukama počeli su trgati odjeću sa sestara. Kako su se u tom trenutku osjećale bespomoćne sestre? S. Jula je uvijek bila najprisebnija. Bila je prava majka koja je nastojala zaštititi svaku sestru. Prije je mislila na njih nego na sebe. Koliko se ta odgovornost i briga uvećala za vrijeme rata svjedoči i pismo koje je s. Jula pisala svojoj sestri nemalo prije nego što su zarobljene: “Teška su vremena i zlo svaki dan raste. Mi smo ovdje kao na fronti, neprestana pucnjava oko nas… Čekamo što nam dragi Bog odredi. Opasnost je velika, ali ne možemo sada nikuda. Nek nam dragi Bog dadne sretnu i lijepu smrt i drugo nam ništa ne treba… To bi bilo pravo čudo Božje da izađemo živi iz ovoga zla. Moli se za me da ustrajem i da sve sretno prebrodim jer svi smo slabi i bojimo se muka i nevolja.”

Stigao je čas agonije. Sestre su svjesne da ih čeka smrt, ali još k tome moraju braniti i djevičanstvo. U tom trenutku s. Jula je odlučnom kretnjom otvorila prozor i rekla: “Idem služiti Isusu” te skočila kroz prozor. Isto su za njom učinile i druge sestre vapijući: “Isuse, spasi nas! Isuse moj, spasi nas!” Četnici su ostali bez svoga plijena. To ih je još više razgnjevilo te su za tren sišli u prizemlje i okomili se svojim krvavim kamama na nemoćna i skrhana tijela koja su ležala po zaleđenom dvorištu. Sve su još bile pri svijesti osim s. Bernadete koja se onesvijestila. Odmah su ih zaklali i pobacali u Drinu. Još se pred nožem čuo glas jedne od njih: “Sestra Jula, pomozite nam.”

No ni majka nije više ništa mogla učiniti; predvodila je svoje sestre čiste i nevine u nebo. Posljednji trzaj tijela pred hladnom Drinom, u koju su zvjerski bačene, nije bio ništa prema ljepoti novoga života kojemu je žudjelo srce s. Jule i njezinih sestara koje su svoj život posvetile ljubavi. Tamo ih je već čekala s. Berchmana da zajedno stoje pred Jaganjcem s mučeničkim palmama u rukama.

Gospodine Bože, ti si svoje službenice Julu, Berhmanu, Krizinu, Antoniju i Bernadetu obdario milošću redovničkog zvanja i snagom da svoju vjernost i ljubav prema tebi potvrde prolijevanjem krvi. Udijeli i nama postojanost u vjeri da se ni uz cijenu trpljenja ne odijelimo od tebe. Daj da sveta Crkva uzdigne ove tvoje službenice na čast oltara i da nam njihov primjer i zagovor pomažu u životnim borbama i postizanju vječnog spasenja. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.


Objavljeno: 14. kolovoza 2015.

Možda vam se svidi