SVJEDOČANSTVO O OZDRAVLJENJU

Bio sam 12 godina nepokretan, ali znao sam da je Bog sa mnom i neprestano sam se molio

Ljudi me često pitaju kako sam pronašao Boga. Nitko me tome nije poučio. Nisam čitao knjige ni išao u crkvu kako bih ga otkrio. Jednostavno sam znao da je sa mnom. Moj put k vjeri možda se neće činiti tako neobičnim ako znate za čudo mog života – čudo kojim sam preživio, a koje je moglo biti djelo samo Božje ruke.

shutterstock

Foto: Shutterstock.com

Odrastao sam u Južnoj Africi, bio sam normalno, zdravo dijete, sve dok se jednom nisam vratio doma iz škole 1988., žaleći se na bolno grlo. Imao sam 12 godina. Od tog dana nadalje, moji su se roditelji borili za dijagnozu od doktora koji nisu mogli objasniti što mi se događa. Prvo sam prestao jesti. Onda sam prestao govoriti. Izgubio sam svaki pojam o vremenu. Bonsai drveće koje sam nekad uzgajao, izraslo je gusto dok sam gubio pokretljivost udova. Moje je tijelo slabilo jer sam ga prestajao koristiti.

Doktori su radili test za testom, ali nisu mogli reći što mi se događa. Zaključili su da sam pretrpio tešku ozljedu mozga zbog degenerativne neurološke bolesti i da ću uskoro umrijeti. Dane sam provodio u centru za djecu s teškim oboljenjima, a noću su se moji roditelji brinuli za mene kod kuće.

Prve četiri godine nakon što sam se razbolio, bio sam izgubljen u mračnom, slijepom svijetu, nesvjestan bilo čega oko sebe. Bio sam budan, ali nisam reagirao. Ne sjećam se tih godina. Nakon što je medicinska struka oprala ruke od mene, moji roditelji su se brinuli za mene, iscrpljujući svaku mogućnost u potrazi za lijekom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iznenada, kad sam imao oko 16 godina, ponovno sam postao svjestan. Na početku su to bili bljeskovi svijesti koji su me ostavljali gotovo jednako tako brzo kako su se i pojavljivali. Trebalo mi je vremena da shvatim da sam u moru ljudi bio potpuno sam.

Budući da moji udovi nisu reagirali i da nisam imao glas, bio sam zarobljen u vlastitom tijelu. Nikome nisam mogao reći da sam se vratio u život. Ljudi su znali da sam počeo više reagirati, ali su još uvijek mislili da mi je mozak teško oštećen. I tako su me hranili i čistili dok sam sjedio pred reprizama Barneya (popularna dječja emisija, op. prev.). Sanjao sam o tome da ću razbiti ekran televizora.

Ljudi su gledali oko mene i kroz mene. Koliko god sam se trudio moliti i preklinjati, vikati i vrištati, nisam mogao postići da me primijete. Probudio sam se kao duh.

Anđeli dozivaju

Nedugo nakon što sam postao svjestan, Bog je ušao u moj život.

Jedne noći sam se iznenada ˝probudio˝ iz sna. Osjećao sam se kao da lebdim visoko iznad svog kreveta. Instinktivno sam znao da ne dišem. Vidio sam kraj sebe anđele, muškarca i dvije žene. Oni su me tješili i vodili i, iako nismo govorili, čuo sam njihove glasove. Htjeli su da pođem s njima.

Na trenutak sam želio otići s njima. Nisam imao ništa za što bih živio, nikakav razlog da nastavim svoj put. Ali nisam mogao ostaviti obitelj koja me je voljela.

U sljedećem trenutku, moja pluća su se ispunila zrakom.

Što sam postajao svjesniji, jedina sigurnost za koju sam se mogao uhvatiti kad toliko toga nije imalo smisla bila je da je Bog sa mnom. Bez poznavanja crkvenih pravila i hijerarhije, koncepta grijeha, Biblije ili pokajanja, ja sam jednostavno vjerovao u Njega. Ne mogu to objasniti drukčije nego tako, da sam na granicama ljudskog iskustva možda bio u takvom stanju u kojem mi nije trebala teologija da bih razumio vjeru. Ljudi oko mene nisu znali da ja postojim, ali Bog jest. I ja sam znao da On postoji. To je bilo pitanje instinkta, ne intelekta.

Počeo sam se moliti Bogu. Nisam mogao sklopiti ruke ili kleknuti, naravno. Ali dok sam bio zavaljen u vreći za sjedenje ili sjedio svezan u invalidskim kolicima koja su držala uspravnim moj beskorisni torzo, počeo sam mu govoriti. Molio sam se da netko dođe i da pomakne moje bolno tijelo. Molio sam Ga da čuva moju obitelj. Molio sam se za neki znak da ću jednog dana biti izbavljen iz svog tihog svijeta.

Ponekad su moje molitve bile uslišane. Ponekad nisu. Ali kad sam se osjećao razočarano i bespomoćno, moji razgovori s Bogom su me naučili da me zahvalnost može održati. Kad bi mi i najmanja molitva bila uslišana, zahvalio bih Gospodinu. Zarobljen u možda najekstremnijoj izolaciji koju osoba može doživjeti, bio sam sve bliži Bogu.

Živio sam devet godina a da nitko nije shvatio da postoji inteligencija zarobljena u meni. Tijekom tog vremena, moja me obitelj povremeno vodila u crkvu, ali formalno bogoštovlje nije mi mnogo značilo. Kad sam posjećivao baku i djeda, gledao bih kako se mole, ali nisam osjećao nikakvu povezanost s tim riječima.

Jednog je dana moj otac odgurao moja kolica u jedan lokal gdje se neka žena, videći moje slomljeno tijelo i izbuljene oči, pomolila za mene dodirujući mi glavu. Ali, ja sam osjećao samo zbunjenost što neki stranac to radi. Moja vjera je bila toliko čvrsto zaključana u meni da mi se činilo čudnim vidjeti ljude kako prakticiraju svoju vjeru u javnosti.

I tada, 2001., moja središnja molitva je uslišana.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pronalazak ljubavi i Crkve

Terapeutkinja, koja je radila u centru za rehabilitaciju koji sam pohađao, postala je uvjerena da mogu razumjeti ono što mi je govorila. Nakon što je uvjerila moje roditelje da me daju na testiranje, odveden sam u specijalizirani centar za komunikaciju. Sjedio sam s jedne strane prozirnog ekrana, ponovno se moleći Bogu za vodstvo i milost. Specijalistica koja je sjedila s druge strane tražila me da identificiram slike predmeta svakodnevne upotrebe svojim očima. Kad je vidjela da sam prema uputi gledao u točne slike, rekla je mojim roditeljima da bih mogao naučiti komunicirati.

Inteligencija koja je bila zarobljena u meni uskoro je postala vidljiva. Brzo sam naučio koristiti se karticama i prekidačima za komuniciranje. Zatim sam savladao napredni računalni softver. Za 18 mjeseci bio sam sposoban govoriti svojim ˝kompjuterskim glasom˝. Počeo sam držati predavanja o alternativnoj komunikaciji i volontirati. U narednim godinama, diplomirao sam s najvišim ocjenama i pokrenuo vlastiti posao kao web developer, sve vrijeme komunicirajući preko računala.

Tijekom tog vremena, moja vjera je ostala bitan dio mog života, ali još se nisam osjećao povezanim s crkvom. Na Novu godinu 2008., upoznao sam nekoga tko jest. Moji roditelji i ja smo pričali preko Skypea s mojom sestrom, koja je živjela u Velikoj Britaniji. Njena prijateljica Joanna je bila u sobi. Opčinila me. Počeli smo izmjenjivati mailove i dopisivati se preko interneta, Joanna je pričala, a ja sam tipkao. Ubrzo smo se zaljubili.

Joanna je bila odgojena u kršćanskoj vjeri i znala je mnogo toga o Crkvi. Dok smo razgovarali i raspravljali o vjeri, počeo sam više shvaćati. Šest mjeseci nakon što smo se upoznali na internetu, prvi put sam posjetio Joannu u Velikoj Britaniji. Jedna od naših prvih zajedničkih aktivnosti bila je odlazak u crkvu. Tamo sam po prvi put shvatio da je bolje dvojici nego jednome, jer imaju bolju plaću za svoj trud. Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne (Prop 4, 9-10).

Tog prosinca preselio sam se u UK, gdje smo Joanna i ja zajedno pohađali tečaj proučavanja Biblije. Počeo sam s dječjom Biblijom prije nego što sam prešao na audio Bibliju koju sam mogao sam slušati. Šest mjeseci poslije, Joanna i ja smo se vjenčali. Gospodin nas je spojio i bio je uz nas kad smo se združili u njegovoj prisutnosti.

Joanna i ja smo nastavili ići u crkvu. Moj život, kao i život toliko ljudi, postao je tako pretrpan poslom i obvezama da je ponekad teško naći vremena i mjesta za povezivanje s Bogom. Tog vremena i mjesta sam imao napretek za vrijeme svoje prisilne tišine. Sada pronalazim mir u odlasku u crkvu.

U većini stvari moja veza s Bogom ista je kao što je uvijek bila: tiha, privatna i neodvojiva od mog života. Bez Boga ne bih danas bio ovdje. Nemam nikakve sumnje da me je jedino Njegova intervencija spasila. Samo sam uz Boga pronašao svoj glas.

Martin Pistorius | christianitytoday.com

Prijevod: L.Ć. | Bitno.net


Objavljeno: 13. srpnja 2015.

Možda vam se svidi