SLIKA BOGA I ČOVJEKA U DUHOVNOSTI BENEDIKTA XVI. 1

Kako se Joseph Ratzinger u svojoj teologiji zauzeo za čovjeka i svijet kao ljubljeno Božje stvorenje

Voditi ljude ka spoznaji Boga i klanjanja Njemu, da bi tako pronašli život u punini –  moglo bi se označiti programom kojeg je Ratzinger svjesno slijedio.

Pope-Joseph-Ratzinger

1. Uvod

Ako se malo zadubimo u spise Josepha Ratzingera, dva činjenična stanja upadaju u oči: prvo je kontinuitet mišljenja, koji jedva odgovara rasprostranjenoj predodžbi o ranom progresivnom Ratzingeru i njegovom kasnijem obraćenju na konzervativizam. Drugo je da je Ratzingerovo mišljenje posve određeno strastvenim zanimanjem za čovjeka i za stanje svijeta. A upravo se to uopće ne uklapa u vrlo proširenu sliku jednog prefekta Kongregacija za nauk vjere, okoštalog u svojim zastarjelim uvjerenjima.

U svojoj prvoj knjizi-intervjuu s novinarom Peterom Seewaldom, «Sol zemlje», Ratzinger priznaje da je u svojim studentskim danima skolastiku smatrao oporom i «vrlo neosobnom». Naprotiv, oduševljavao se Augustinom, jer je kod njega «uvijek prisutan strastveni, čovjek koji pati i koji postavlja pitanja, čovjek s kojim se možemo identificirati» (Sol zemlje, Zagreb : Mozaik knjiga, 1997., str. 61-62). Ni trideset godina kasnije on ne može «zamisliti čisto filozofsku teologiju». Poći od Božje riječi, pokušavati je uvijek bolje razumjeti unutar Crkve, zajedno s njenim velikim misliocima, te «istovremeno uvesti u razgovor suvremeno mišljenje», tako 1996. g. kardinal opisuje svoj teološki rad (Ibid., str. 67).

Biblijske i patrističke osnove njegovog mišljenja otvorila su mu pogled za djelovanje živog Boga u povijesti sve do u sadašnjost. Svježina i jasnoća njegove argumentacije napokon su mladog teologa dovele do toga da je postao stručnjak na 2. Vatikanskom koncilu. Mjerodavno je radio na formuliranju tako važnih dokumenata poput Dei Verbum i Lumen gentium. Smatrao je da Crkva treba reformu i želio je pomoći da se ona obnovi iz svojih životvornih izvora. Ali, već tijekom Koncila spoznao je da sve napredne snage nisu zahvaćene istim duhom. Pored sve radosti zbog teoloških rasprava morao je ustanoviti, da su npr. Karl Rahner i on sam «u teološkom pogledu živjeli na dvama različitim planetima» (Ratzinger, Moj život, Split : Verbum, 2005., str. 103). Kada se nakon prvog zasjedanja vratio u Njemačku, s dubokom je uznemirenošću primijetio promjene u crkvenoj klimi te je u svom prvom izlaganju u Münsteru upozorio na krivu obnovu Crkve. U svom govoru na Katoličkom danu u Bambergu 1966. g., bio je toliko jasan, da «se čak i kardinal Döpfner čudio ‘konzervativnim potezima’», koje je s iznenađenjem uočio u njemu (Ibid., str. 109).

U prijelomnoj 1968. godini Ratzingerov misaoni smjer konačno je izašao na površinu. Prijašnjih je godina doživljavao kako su se u buntovnom ozračju nakon Koncila sve više rasplinjavali njegovi konkretni izričaji. U reformatorska nastojanja Katoličke crkve prodirala je kulturna revolucija šezdesetih godina sa svojim zahtjevima za izgradnjom jednog novog društva i stvaranjem novog čovjeka. Na Sveučilištu u Tübingenu Ratzinger je doživio politiziranje teologije u neomarksističkom smislu, koje je prije svega dolazilo s Evangeličkog fakulteta. Bezobzirnost s kojom su je zastupnici ove teologije pokušali provući, Ratzinger je prema vlastitoj izjavi doživio kao «psiho-teror» (Ratzinger, Moj život, str. 113). Na lecima se prikazivanje Raspetog ismijavalo kao «sadomazohističko veličanje bola». Za mladog profesora, kojega doduše njegovi studenti nikada nisu napali, ali je kao dekan svog Fakulteta stajao usred ovih rasprava, ova atmosfera bila je nepodnošljiva. Napustio je Tübingen i 1969. g. prihvatio poziv novoosnovanog sveučilišta u Regensburgu.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Godine 1968. teolog neomarksističkog usmjerenja i pokretač latinsko-američke teologije oslobođenja, Johann Baptist Metz, objavio je svoju knjigu «O teologiji svijeta». Time se rodila tzv. «Nova politička teologija». Njen cilj bilo je aktivno miješanje Crkve u političku borbu protiv potlačivanja siromašnih. Na Božje mjesto trebalo je stupiti političko djelovanje čovjeka.

Iste 1968. g. objavio je i Ratzinger svoju knjigu «Uvod u kršćanstvo». Ona počiva na predavanjima za studente svih fakulteta, koja je mladi profesor teologije planirao već deset godina i koja je 1967. g. mogao realizirati u Tübingenu. Njegova knjiga dakle nije spontana reakcija na Metzovo djelo, a ipak bi se mogla doimati upravo takvom. Kod Metza se radilo o promjeni svijeta kroz političku akciju, dok se naprotiv kod Ratzingera radilo o pitanju vječno Stalnoga. Ratzinger je modernom razumijevanju želio otvoriti pogled na objektivnu, za sva vremena važeću istinu – i to on želi do danas. U istini, onoliko koliko nam je ona dostupna, Ratzinger je vidio podrijetlo, temelj i cilj cijelog života, a time i svog djelovanja. Metz izričito osporava Božji zahvat u povijest i time zastupa stajalište deizma. Naprotiv, Ratzinger navješćuje Boga kao stalnog među nama, u našoj sadašnjosti i djelovanju, tj. kao Boga povijesti. Time se postavio protiv pokreta duha vremena, ali se istovremeno sa svog stajališta strastveno zauzeo za čovjeka i svijet kao ljubljeno Božje stvorenje. Voditi ljude ka spoznaji Boga i klanjanja Njemu, da bi tako pronašli život u punini –  moglo bi se označiti programom kojeg je Ratzinger otada svjesno slijedio.

2. Kontinuitet u duhovnosti

«Tražiti Božje lice» – tom je starozavjetnom riječju Ratzinger nazvao niz razmatranja koja se protežu kroz cijelu crkvenu godinu i koja su se prvi put pojavila 1978. g. Gotovo trideset godina kasnije tijekom vožnje Rajnom papa Benedikt XVI. poziva hodočasnike Svjetskog dana mladih na razmatranje Božjeg lica u Djetetu u jaslicama. To je samo jedan – svakako središnji i tipičan – primjer koji ukazuje na kontinuitet u njegovom mišljenju i istraživanju te čije korijene ujedno otkriva. Ovdje pita osoba koja je pronašla Boga i voli Ga. Ali, čeznutljiva ljubav ne može prestati gledati voljenu osobu. Ona želi neprestano uranjati, da bi dublje spoznala i više voljela. I tko je istinski zahvaćen ljubavlju, mora o njoj govoriti, kako i sam Ratzinger kaže: «mora dalje predavati darovano. On zna da time nikoga ne prisiljava, da ne razara ničiji identitet, da ne razbija kulture, nego ih oslobađa za njihovu vlastitu moguću veličinu. On zna da udovoljava odgovornosti». I ovdje Ratzinger navodi kao svjedoka Pavla u njegovoj Prvoj poslanici Korinćanima: «… ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako Evanđelja ne naviještam!» (1 Kor 9,16). Navodi i Jeremiju, koji je davno prije Pavla govorio polazeći od sličnog iskustva: « Riječ mi Jahvina postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj» (Jer 20,9; Na putu k Isusu Kristu, Split : Verbum, 2005., str. 77).

U teološkim spisima Josepha Ratzingera kao i u propovijedima pape Bendikta ne pojavljuje se ova ista zahvaćenost Bogom samo kao izričaj pobožnosti, već i kao svjedočanstvo ljudske sposobnosti spoznaje, koja postoji neovisno od i pored moći razuma te smije zahtijevati njoj prirođeno pravo. U svojoj knjizi «Na putu k Isusu Kristu» kardinal Ratzinger govori o iskustvu «postojanja jedne stvarnije i dublje spoznaje od puke racionalne dedukcije» (str. 37). Mislim da svi poznajemo ovo iskustvo. Sjećamo se trenutaka u kojima smo bili neposredno i duboko iznutra dodirnuti iznenadnim, usrećujućim poimanjem stvarnosti, istine o jednom poimanju koje nadilazi naše razumsko, logično shvaćanje.

Za Ratzingera ovakvo se poimanje prije svega događa u susretu s ljepotom i sa svecima. Priroda, ali i umjetnost i glazba za njega transparentno ukazuju na Boga, postaju «vidljivim slikama nevidljivog Boga», ikonama. On govori o «prožetošću Kristovom ljepotom» koju označuje «višim umijećem spoznaje od one koja se dobiva poukom» (Isto.). Uvijek gdje prepoznajemo iskru životvornog stvaralačkog Duha – bilo u samom stvorenju ili u stvaralačkom djelu čovjeka ili pak u liku i djelu jednog sveca – tu smo potreseni, tu se u nama rađaju radost i strahopoštovanje.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Stoga ne čudi što je nekadašnji kardinal Joseph Ratzinger kao predsjedatelj posebne Komisije za rad na Kompendiju katoličke vjere inzistirao da mu se pridodaju slike. On sam je odabrao te slike u namjeri da tražitelju – pored proučavanja – otvori kontemplaciju kao spoznajni put. Prema njegovom mišljenju, pronalazak istine koja je sam Bog, zahtijeva primjenu obje moći razuma: korištenje ratia, sposobnosti analitičkog i sintetičnog mišljenja, te korištenja intellectusa u antičkom smislu, tj. nadređenog uvida u smislene odnose.

3. Ophođenje s pokladom vjere

Prema tome, Ratzinger pri svojoj potrazi za Božjim licem neizostavnim smatra instrumentarij kojeg daje moderna biblijska znanost, ali valjanost rezultata mjeri prema ukupnosti objavljene vjere. Objavu definira kao «Božje obraćanje čovjeku». Ona je «uvijek veća od onoga što se može obuhvatiti ljudskim riječima, veća i od riječi Pisma». Njoj neizostavno pripada i to da ona dolazi čovjeku, «inače ona ne bi bila Objava». Time za Ratzingera objava obuhvaća «živi/e organizam/me vjere svih stoljeća» (Ratzinger, Moj život, Split : Verbum, 2005., str. 102).

Dublje prodrijeti u ovu vjeru, rasvijetliti je snagom ljudskog duha, učiniti je razumljivom, iznova navijestiti njom obuhvaćenu istinu – bio je i ostao Ratzingerov cilj. Za njega tome pripada i ponizno klanjanje onome što unatoč svem trudu ostaje nepojmljivim. Jer iako se Bog objavio čovjeku, On u Svojoj veličini i različitosti beskonačno nadilazi cjelokupno ljudsko shvaćanje.

Dr. phil. Helga Böse

Objavljeno: 18. lipnja 2014.

Možda vam se svidi