Krist uskrsnu – doista uskrsnu!

Pozdravljam vas, draga braćo i sestre, i želim vam sretan svijetli blagdan Kristova uskrsnuća, Pashe Gospodnje, koji neka bude svjetlost, radost i pobjeda i u našoj duši, i u našem životu!

Danas Crkva pjeva! Pjeva u ime čitavoga svijeta, čitavoga stvorenja Božjega: „Uskrsnuća je dan, prosvijetlimo se, narode, Pasha Gospodnja, Pasha! Jer od smrti u život i sa zemlje u nebo Krist Bog povede nas, koji pobjedničku pjesmu pjevamo.“ „Ovaj odabrani i sveti dan, blagdan je nad blagdanima i svetkovina nad svetkovinama, u njemu blagoslivljajmo Krista u vijeke.“

Što možemo dodati ovoj pobjedonosnoj pjesmi, što da još kažemo svijetu, sebi samima i jedni drugima, osim sveobuhvatnog, pobjedničkog: „Krist uskrsnu – doista uskrsnu Krist!“

Ipak, u toj svetoj uskrsnoj noći, u tom radosnom, blistavom jutru, okružuje nas isti onaj neprijateljski, ravnodušni svijet, koji u zlu leži i zlom živi. Milijuni ljudi ne poznaju niti će spoznati uskrsnu radost. Milijuni ljudi se zlopate u svojim sivim, banalnim, teškim, neveselim životima. Stotine, tisuće, stotine tisuća se muče po zatvorima i tamnicama. Možemo li mi, imamo li pravo, prepuštajući se uskrsnoj radosti, zaboraviti na njih? Zaboraviti da i dvije tisuće godina nakon jutra kada su ožalošćene žene išle na grob svog odbačenog, sramno pogubljenog Učitelja, a on im došao u susret, kada se u svijetu po prvi put začuo pozdrav pun vječne i nepokolebljive radosti: „Radujte se!“ – da je i dvije tisuće godina nakon toga svijet i dalje pun zla i stradanja, nakaznosti i surovosti, da se i dalje nalazi „u tami i sjeni smrti“ (usp. Mt 4, 16)?

Zašto do njega ne dopire ta radost? Zbog čega Sunce koje je zasjalo toga jutra i koje nam sja do danas nije rastjeralo crne oblake bogoborstva i bogoodstupništva? Zbog čega je na zemlji za koju je veliki pisac rekao da će u njoj najprije biti proslavljeno svijetlo Kristovo uskrsnuće i zasjati uskrsna radost još uvijek mračno, zagušljivo i strašno?

Dakle, ako nema riječi koje bi mogle bilo što nadodati punini našega blagdana, naše radosti, onda se, možda, treba obratiti onima koji tu radost ne poznaju ili su je zaboravili, ili je, budući da su zaslijepljeni drugim, lažljivim riječima, odbacuju? Što ćemo im reći? Toliko je riječi već izgovoreno, toliko knjiga napisano, toliko blagdana proslavljeno, a oni ne slušaju, ne žele slušati — isti pregradni zid, isto nerazumijevanje…

Zato se nećemo uzdati u sebe, uvjerljivost naših riječi, naših dokaza, nego ćemo s vjerom, trepetom i molitvom spomenuti jedno ime, ime Isusa Krista i reći ovako: Braćo i sestre! Vi nam možete ne vjerovati, jer mi zaista, ni na koji način nismo dokazali istinitost, životni značaj i moć naše vjere, zato što je i sami tako malo, tako slabo, tako polovično živimo. Ali postoji na svijetu to ime, Isus Krist, i svaki čovjek ima mogućnost poslušati i saznati tko je on, što govori, na što poziva i što nudi svakome od nas kao smisao, radost i svjetlost života. Sve što mi znamo o njemu može biti ili apsolutna laž, izmišljotina i prevara ili apsolutna istina. Tu nema sredine, nema poluistine i poluneistine. Ako je sve laž, tko je onda mogao i zbog čega ju je želio izmisliti i kako ta laž može dvije tisuće godina grijati srca i svake godine uskrsnoj noći izazivati takvu poplavu radosti, trijumfa i vjere? Ako je laž, kako je došlo do tog spoja priče o strašnim mučenjima Sina čovječjeg, o njegovu umiranju na križu i vapaju: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27, 46), s pričom o objavi uskrsloga Gospodina?

Dovoljno je jednom pročitati evanđelje, dovoljno je jednom napregnuti svoj um, duhovni vid i savjest, kako bismo osjetili: to je nešto što se ne može izmisliti, jer ta Knjiga nad knjigama odražava iskustvo koje nije nalik ni na jedno drugo, iskustvo o koje se kao o stijenu razbijaju svi pokušaji da se ono razobliči kao prevara.

Slijepi čovjek koji je progledao, na Kristovo pitanje: „Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?“, odgovara pitanjem: „A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?“ Krist odgovara: „Vidio si ga. To je onaj koji s govori s tobom.“. Iscijeljeni uzvikuje: „Vjerujem, Gospodine!“ i klanja mu se (Iv 9, 35-38).

Kako čovjek može uskrsnuti od mrtvih? Kako je moguće vjerovati u uskrsnuće? Na ova pitanja mi, ljudski gledano, nemamo uvjerljive odgovore. Mi ovdje ništa ne možemo, kako to zahtijevaju od nas, da „dokažemo“. Mi možemo samo posvjedočiti svoju uskrsnu vjeru i svoju uskrsnu radost. Kao što nema dima bez vatre, tako ne bi moglo biti ni radosti bez izvora iz kojega se ona rađa i proistječe, ne bi moglo biti odgovora: „Doista uskrsnu!“, koji odjekuje poput groma, kada se u tišini proljetne noći, usred tame svijeta, kroz stoljeća čuje vijest koja nikada ne zastarijeva: „Krist uskrsnu!“

Braćo i sestre! Pozivamo vas u ovu radost, kao što je prije tisuću i pol godina pozivao biskup Ivan Zlatousti, čiju uskrsnu propovijed čitamo svakog Uskrsa. Poslušajte ga. On kaže: „Uđite svi u radost Gospodina svoga… Bogati i ubogi, jedni s drugima slavite… Neka nitko ne oplakuje siromaštinu, jer se objavi sveopće Kraljevstvo. Neka nitko ne tuguje zbog grijeha, jer oproštenje zasja iz groba. Neka se nitko ne boji smrti, jer nas oslobodi Spasiteljeva smrt… Smrti, gdje ti je žalac? Pakle, gdje ti je pobjeda? Uskrsnu Krist i život živi! Uskrsnu Krist i nema mrtvih u grobu! Njemu slava i vlast u sve vijeke vjekova! Amen!“

S tom radošću, s tom radosnom vijesti, Krist očekuje svakoga od nas. Kao svojim prijateljima toga jutra, upućuje nam riječi: „Radujte se!“ A mi, zar da zaobiđemo tu svjetlost, taj zasljepljujući sjaj dobra, života, vječnosti? Krist uskrsnu!

Izvor: Govori na Radiju Sloboda | Priredio: Miodrag Vojvodić

Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.