Jučer je prilično snažno odjeknula vijest da je papa Franjo za vrijeme svojeg leta u Čileu vjenčao jedan par koji je bio civilno ali ne i crkveno vjenčan. „Ženidba je sakrament kojem svijetu nedostaje. Nadajmo se da će ono što ste vi sada učinili poslužiti kao nadahnuće drugim parovima. Zato sam ovo učinio“, rekao je Papa novopečenim mladencima s kojima je proveo neko vrijeme u razgovoru prije no što ih je vjenčao. No je li bio u pravu?

Osvrnimo se za početak na Papinu prvu rečenicu u kojoj je ustvrdio kako je ženidba sakrament koji svijetu nedostaje, i pokušajmo krenuti od svojeg dvorišta.

U Hrvatskoj je prošle godine do početka listopada sklopljeno 16 045 brakova, od čega je njih 8439, illi 52,5 posto, bilo crkvenih. Godine 2016. udio crkvenih brakova je iznosio 53,4 posto, 2013. 56,7 posto, a 2008. 62,8 posto. Drugim riječima, udio crkveno sklopljenih brakova smanjio se za nešto više od 10 posto u manje od deset godina, a prema trendovima se čini da bi u vrlo skoroj budućnosti mogao pasti i ispod pedeset posto.

To je Hrvatska, zemlja koja, koliko god mi bili nezadovoljni s brojem aktivnih vjernika, znatno odudara od europskog prosjeka u pozitivnom smislu. Europa je daleko od toga da razgovaramo o tome nadmašuje li broj crkveno sklopljenih brakova one koji su sklopljeni samo civilno. Štoviše, već je 2015. u cijelom nizu zemalja (Portugal, Slovenija, Češka, Švedska…) broj djece rođene izvan bilo kakvog braka bio iznad pedeset posto. U SAD-u je situacija nešto bolja, ali i tamo se četrdeset posto djece rađa izvan braka. U Latinskoj Americi je u mnogim zemljama brojka iznad pedeset posto, a u samom Čileu je udio djece rođene izvan braka oko sedamdeset posto!

No, ovaj dio ionako nije bio posebno sporan. Toga smo više-manje svjesni, iako nemamo uvijek egzaktne brojke pred očima. Ne čini se, ipak, da bilo kakav alarm zove na uzbunu koja bi potaknula sustavnije posvećenje ovome problemu. Više smo poput čovjeka koji svakih pet minuta taj alarm odgađa prije nužnog buđenja. U tom odgađanju, može se dogoditi da dobronamjeran čovjek dođe i učini nešto što će nas malo šokirati, razdrmati.

Papa Franjo voli te šokove, i, kako se čini, spreman je podnijeti i prigovore koji ni ovoga puta nisu izostali. ‘Obezvrjeđivanje sakramenta’, bio je poklik kojim bi se ukratko mogao sažeti dobar dio kritičnih glasova u Hrvatskoj, kao i u svijetu. Pokušao se proširiti dojam da Papa, svojim ‘neozbiljnim’ pristupom, sklapanje ženidbe doživljava kao igrokaz, iako je odmah naglašeno kako je sve obavljeno valjano i doktrinarno ispravno, a osobe koje su sklopile ženidbu živjele su već osam godina zajedno, imaju dvoje djece i izrazile su jasnu nakanu biti trajno zajedeno.

Valjalo bi takve kritičare podsjetiti da je isti taj papa Franjo prije godinu i pol na pastoralnom kongresu Rimske biskupije dao jednu prilično snažnu izjavu kako dobar dio crkvenih brakova nije valjano sklopljen jer parovi sakramentu ne prilaze uzimajući u potpunosti u obzir sve njegove zahtjeve. Trebalo je imati hrabrosti da Sveti Otac izgovori tako drastične riječi, ta svi žele instituciju na čijem su čelu pokazati u što boljem svjetlu, ali tim više su one svjedočanstvo da Franjo nema površan pogled na zahtjeve sakramenta ženidbe. Ti se nevaljali brakovi koje je Papa spomenuo, doduše, ne sklapaju u avionima, ali nekako se čini da sablazan koju izazivaju nije ni približno jednaka jučerašnjoj.

Općenito govoreći, Franjin pontifikat dijelom je obilježila fascinantna jednostavnost kojom pojedini vjernici uzimaju za pravo javno kritizirati gotovo svaki njegov potez. Netko je u jednom trenutku provalio rečenicu ‘papa nije nepogrešiv osim kada govorio o moralu i vjeri ex cathedra’, i od tog je trenutka to postala prešutna, ponekad i eksplicitna, parola koja opravdava svako javno pozivanje Pape ‘na red’. Stvorio se dojam da mi možemo biti katolici ‘za’ ili ‘protiv’ pape, jednakom lakoćom kao što možemo biti za odlazak na svetu misu u katedralu ili župnu crkvu.

Dakako, nije prvi put da vjernici papu izlažu brojnim kritikama. Sveti Josemaria Escriva je u vrijeme Pavla VI. i napada na sadržaj enciklike Humanae Vitae upozoravao na nekatolički stav onih koji “tvrde, s nevjerojatnom lakomislenošću, da je papa kada ne govori ex cathedra samo privatni teolog podložan pogrešci”, upozoravajući na “nevjerojatnu uobraženost kojom pretpostavljaju da papa griješi, dok oni ne”. No ta je lakomislenost danas došla do takvih razmjera da se stvorilo ozračje u kojem je jednostavnije kritizirati papu, iz kojeg god razloga, nego misnog čitača.

Jedno od opravdanja kojim si pojedinci prilikom tih javnih prozivki često umire savjest jest da je to čin borbe protiv konformizma. Stanovit oblik mučeništva za istinu, pa i onda kada vođe odlutaju od nje. No, društvene su mreže danas postale prilični ‘sigurni prostori’ (safe space), u kojima se ljudi velikom većinom okružuju istomišljenicima. Unutar toga prostora nije potrebna nikakva hrabrost za kritizirati bilo koga. Štoviše, ljudi danas takve ‘odvažne’ kritike uglavnom čine kad su željni podrške, a ne izlaganja sukobu mišljenja.

Zbog takvih je razloga i meni osobno bilo znatno lakše javno podržavati papu Benedikta XVI. nego Franju. Lako se uljuljkati u poziciju podrške mudracu kojeg mediji progone s naslovnica i uživati u dijeljenju pozicije žrtve tog nepravednog linča. No kada je dio tih istih medija u određenoj mjeri prepoznao neke pozitivne aspekte Franjina pontifikata, moram priznati da mi je bilo neugodno napustiti već zadržanu poziciju. Ne samo zato što se čovjek time izlaže problemu da sam bude proglašen konformistom, nego i zato što se gube benefiti situacije u kojoj su ‘protivnici’ tako jasno vidljivi, a pozicije zadane.

No, Franjin potez nije izazvao samo polemike oko navodnog obezvrjeđivanja sakramenta. Neki su se zabrinuli kako će se njime zakomplicirati život svećenicima koji će sada dobivati neuobičajene zahtjeve za sklapanje braka u običnim okolnostima. Ako se Papin izdvojeni čin još i može opravdati željom za prenošenjem poruke, otvara se veliki problem da će pojedinci krivo shvatiti poruku i pomisliti da se kanonske preporuke mogu samo tako zaobilaziti. Taj problem je vrlo razumljiv i vjerujem da ga većina izgovara u iskrenoj namjeri. Ne mislim da papa Franjo nije svjestan tog izazova, ali mislim da mu je središnja poruka koju je želio poslati bila važnija od problema koji bi usputno mogli nastati. I smatram da je bio u pravu.

Jer, pitam se, koliki je broj ljudi, primjerice, zloupotrijebio Isusovo ‘kršenje subote’ kako bi ljudima nametnuli rad nedjeljom. (O Mariji Magdaleni i razbojniku kojem nekoliko trenutaka prije smrti biva obećan ulazak u raj da i ne govorimo.) Je li Isus znao da će zloupotreba biti? Pa naravno da jest, on je Bog. No čini se da je smatrao poruke koje je slao, i ljude s kojima se susretao, vrjednijim od potencijalnih zloupotreba koje bi mogle uslijediti. Je li Papina poruka o važnosti braka u svijetu koji polagano gubi osjećaj za njegov smisao bila vrijedna problema koje će nekim svećenicima možda izazvati? Mislim da jest. Papa misli da jest. No ako se netko ne slaže s time, pozivam ga da prvo dobro razmisli je li u pravu, a onda da se zapita je li pravi način reakcije ‘javna opomena’ Svetom Ocu ili, možda, molitva za njega. Uvjeren sam da bi takav pristup znatno doprinio crkvenom jedinstvu kojeg ne može biti bez jedinstva s Petrom.

Ivo Džeba | Bitno.net