Odlučio sam biti odvažan i večeras propovijedati o situaciji s kardinalom McCarrickom. Drago mi je što jesam. Nakon mise mi je jedan župljanin rekao:

„Bilo je teško to čuti, ali mnogo bolje nego osjećaj da je to još samo jedna stvar pometena pod tepih.”

Prije mjesec dana kardinal Theodore McCarrick, umirovljeni washingtonski nadbiskup, optužen je za seksualno zlostavljanje. Sjećam se da sam tu priču vidio u vijestima i pomislio: “Odlično. Eto nas opet.”

2002., kad su slučajevi zlostavljanja u Bostonu javnosti u cijeloj zemlji skrenuli pozornost na tu kriznu situaciju, išao sam u sedmi razred. Odrastao sam u sjeni te krize, ali nikad me se to nije stvarno dojmilo. Svi svećenici koje sam poznavao činili su mi se dobrim i svetim ljudima, i koliko znam, oni to doista i jesu.

No nema svatko luksuz ostati daleko od tih priča. Mnogi ljudi znaju svećenike koji stvarno jesu na užasan način izdali povjerenje, a drugi su pak bili žrtve. Srce mi se slama kad pomislim što je ta izdaja učinila njihovoj vjeri.

Posljednjih je dana sve više ljudi istupilo protiv kardinala McCarricka. U ovoj se fazi čini da su optužbe dobro utemeljene. Ako je tako, možete samo zamisliti što znači kad je kardinal upleten u takav zločin. Nikad prije nismo vidjeli nešto takvo.

Ne želim iznositi osobne osude, i nemam želje zadržavati se na detaljima slučaja. No mislim da je moja dužnost kao svećenika biti iskren s vama i pokušati pronaći nešto smisla u svemu ovome u svjetlu naše vjere. Previše smo trpjeli ignorirajući to.

Otprije je utvrđeno da kod svećenika nije veća vjerojatnost da će zlostavljati djecu ili maloljetnike nego kod opće populacije. Nije problem sa svećeništvom samim po sebi. No ovi zločini su veća izdaja kod svećenika nego kod ikoga drugoga, zbog svete naravi njegova poziva.

Doista, u srži skandala je jedan čimbenik – zloporaba autoriteta. Crkva za sebe ima više standarde nego svijet, i to s pravom. Mi trebamo biti sol zemlje i svjetlo svijeta.

A opet, kako je sv. Augustin primijetio, Crkva na zemlji sastavljena je od grešnika i svetaca. Često ih je teško razlikovati. Prava narav Crkve skrivena je među grijesima njezinih članova. Slika koju je on upotrijebio je ljiljan među trnjem.

Sretan sam što mogu reći da sam vidio mnogo više ljiljana nego trnja. Mislim, da nisam, ne bih htio biti svećenik. Sreo sam toliko dobrih i svetih ljudi. Oni mi daju nadu, i podsjećaju me što znači biti pravi Isusov sljedbenik.

Snaga Crkve nije u njezinim resursima, utjecaju ili svjetovnom autoritetu. Ona je u jednostavnoj pobožnosti ljudi koji svakog dana dolaze na misu, u našoj brizi za siromašne, našoj raznolikosti i univerzalnosti. No ona je prije svega u sakramentima. Snaga Crkve je sam Isus Krist.

I tako moja vjera u Crkvu ostaje stabilna. Zato što Crkva nije biskupski ured, ili biskupska konferencija, čak ni Vatikan. Vi i ja smo Crkva, Tijelo Kristovo. A ja vjerujem u nas.

Kad se suočavamo sa zloporabama moći u Crkvi, ispravno je osjećati pravednički gnjev. To je gnjev koji zove na akciju, zahtijeva pravdu za one kojima se naudilo, i zove na sustavne promjene kako bi se osiguralo da se ti zločini ne ponove.

Bogu hvala, mnogo toga posla već je obavljeno. Još se mnogo mora učiniti.

Taj pravednički gnjev provlači se kroz današnje prvo čitanje iz Jeremije. Dok sam promišljao o tim riječima, osjećao sam da moram progovoriti o toj teškoj temi. Poveznica je bila presnažna, i Jeremijine riječi nisu mogle biti prikladnije.

Ovo čitanje iz Jeremije više je od pukog prigovaranja. Uči nas da usmjerimo svoje razočaranje, da ga udaljimo od očaja – od beznađa i zavaravanja, da ga usmjerimo u obnovljenu predanost da činimo volju Božju.

Imamo dužnost imenovati grijeh, jasno i izravno, ne poricati ga i ne skrivati. “Jao pastirima!” kaže Jeremija, govoreći glasom Gospodnjim: “Raspršio si” moje ovce i otjerao ih. Nisi se brinuo za njih.

Ono što slijedi je dužnost da djelujemo, stvarno i konkretno. “Pobrinut ću se da kaznim tvoja zlodjela”, kaže Gospodin. Ne smijemo se bojati suočiti se sa zlom. Grijehe se može oprostiti, ali pravda mora biti zadovoljena.

U ovakvim vremenima moramo se zagledati u Gospodina. Pogledajte Evanđelje. Isus je umoran od svoje službe i traži trenutak odmora i mira. No kad vidi mnoštvo koje je došlo tražiti od njega izlječenje i nauk, to ga dirne, i sažali se. On je Dobri Pastir.

Samo taj Pastir može izliječiti i na pašu odvesti izgubljene i raspršene ovce. Znajući kako smo daleko otišli, sam Bog intervenira u ljudsku povijest. On gleda na svoje siroto i raspršeno stado i kaže: “Ja sam ću im biti pastir.”

U konačnici, u Crkvi pastiri nisu svećenici, biskupi, kardinali, pa čak ni pape. Kao zaređeni svećenici Isusa Krista, mi ovdje stojimo kao službenici, proroci, glasnici. Mi ne djelujemo s vlastitim autoritetom. Pravi Pastir Crkve je Isus Krist.

On će uvijek biti s nama. Bog nastavlja voditi svoj narod. On to naročito čini kad se pripremamo primiti svetu Euharistiju, Sakrament njegove ljubavi. Ovdje i sada, Bog hrani svoje stado hranom koja nas nikada neće razočarati, i koja će nas uvijek nahraniti.

‏o. Alek Schrenk | Twitter

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net