U tjedan dana nakon gostovanja Jordana Petersona u posve ispunjenoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, hrvatski mediji u većoj su mjeri o Petersonu izvještavali kao o fenomenu, a manje o samom sadržaju predavanja. Zbog toga vrijedi izdvojiti, osim samog tijeka misli na prvom Petersonovu gostovanju u Hrvatskoj, i pojedine misli vezane uz kršćanstvo koje je dojučerašnji kanadski klinički psiholog i sveučilišni profesor, a posljednjih nekoliko godina javni intelektualac globalnog dosega, iznio pred hrvatskom publikom.

Iako se kršćanstva izravno nije doticalo nijedno od pitanja iz publike tijekom glavnoga programa – a koncept samog gostovanja sastoji se od iscrpnog i dugotrajnog Petersonova odgovaranja na pitanja unaprijed postavljena na internetu – Peterson se u više navrata pozvao upravo na nj.

Odgovarajući na pitanje što bi u svojoj psihijatrijskoj praksi savjetovao (anti)junaku romanesknog klasika Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, grozničavom studentu Raskoljnikovu koji u sklopu svojevrsnog etičkog eksperimenta, snujući o sebi kao “nadčovjeku”, odlučuje ubiti staricu, Peterson se dotaknuo mnogih čvorišnih točaka intelektualne povijesti posljednjih stoljeća, od Lava Nikolajeviča Tolstoja, preko Friedricha Nietzschea, do Johna Miltona. Uspoređujući Dostojevskog s Tolstojem, Peterson je sugerirao kako će potonji zbog široke društvene analize u mijeni epoha biti dopadljiviji sociolozima, dok će Dostojevskom, koji ponire duboko u ljudsku psihu, skloniji biti Petersonovi kolege psihijatri i psihoanalitičari.

U gotovo nedokučivoj podudarnosti u motivima koje je Friedrich Nietzsche iznosio filozofskim, a Dostojevski literarnim diskursom, jer obojica su očito crpli iz duha vremena, jedna od Nietzscheovih misli pretočenih u krilaticu, naime ona o “smrti Boga”, kao i o pojavi “nadčovjeka”, svoje će odjeke pronaći, osim u Zločinu i kazni – gdje Raskoljnikov, poimajući se “nadčovjekom”, odlučujući o tuđem životu i smrti preuzima božansku ulogu – također i u Braći Karamazovima, odakle potječe čuvena rečenica: “Ako nema Boga, onda je sve dopušteno”. Peterson u suglasju Nietzscheova filozofskog i Dostojevskijeva književnog pogleda na “smrt Boga” vidi najave tragičnih događaja u rasponu od Gulaga i Holokausta u 20., pa sve do frekventnih slučajeva mladih muškaraca koji – kao suvremeni Raskoljnikovi – vatrenim oružjem ubijaju djecu i učitelje u svojim školama u 21. stoljeću.

Ono što je svim navedenim slučajevima zajedničko Peterson naziva “luciferijanskim duhom”. Riječ je o uvjerenju (prožetom ogorčenjem i željom za osvetom) kako smo zahvaljujući svojoj stvarnoj ili umišljenoj intelektualnoj nadmoći u svakom smislu bolji, samim time i vredniji od drugih, zbog čega mislimo da zaslužujemo stvari koje drugi ne zaslužuju, a što u svojim ekstremnim manifestacijama podrazumijeva i oduzimanje njihova života. Sotonski zloduh pobune Milton je u Izgubljenom raju nastojao opjevati s maksimumom suosjećajnosti, no svakome razumnom – ističe Peterson – jasno je kako ga je pogrešno glorificirati. Taj luciferijanski duh jednako je tinjao u Raskolnjikovu, izvršiteljima masovnih ubojstava u totalitarnim režimima, kao i u mladićima koji u smrt šalju svoje školske kolege, radi prolazne slave u internetskoj supkulturi gdje se međusobno natječu sa svojim prethodnicima koji su počinili slične masakre.

Osim što pojedince kakav je bio Raskolnjikov treba pozorno poslušati, ukljućujući i sve njihove deluzije, a što je prvi korak prema preobrazbi svijesti potencijalnog ubojice, Peterson je ukazao na činjenicu kako sam razgovor o onome što je još donedavno bio društveni normativ – funkcionalne obitelji s majkom i ocem, a školski ubojice natprosječno su često odrastali upravo bez očeva – može biti prvi korak prema izlječenju, navevši kao primjer intervju koji je prije nekoliko mjeseci vodio s Warrenom Farellom, nakon čega se Farellu pismom obratio jedan mladić, priznavši mu kako je i sam razmišljao počiniti pokolj u školi, ali je nakon tog intervjua odustao od svoje nakane te krenuo na razgovore s psiholozima.

Ono dobro, smatra Peterson, tako uvijek može nadjačati luciferijanski duh. “Hvala Bogu na tome. Doslovno”, zaključio je Peterson.

U ostatku večeri, Peterson se, odgovarajući na pitanje predstavljaju li Covid-potvrde (green pass) uvod u sustav društvenog kredita po uzoru na onaj u Kini, usredotočio na isticanje pozitivnih i negativnih aspekata digitalizacije naših života – od povećanog nadzora interneta i digitalnog identiteta pa do digitaliziranih valuta i kriptovaluta – sa zaključkom kako globalistička politička kasta, uvelike parazitirajući na zabrinutosti za okoliš, uistinu predstavlja prijetnju slobodi pojedinca na Zapadu. Naime, Peterson je uvjerenja kako se zelena politika temelji na manipulaciji znanstvenim podacima, zbog čega se mnogi mladi izjašnjavaju kako ne žele imati djecu (s objašnjenjem kako će ona doprinijeti daljnjem zagađivanju). Budemo li se u odnosu prema zaštiti okoliša ponašali jednako bezumno kao u odnosu na koronavirus – a Peterson drži kako su mjere protiv koronavirusa odgovorne za smrt više ljudi od samog koronavirusa – tek ćemo tada izazvati pravu katastrofu.

Druga Petersonova referencija na kršćanstvo iznesena je u odgovoru na pitanje zašto je u sklopu svoje europske turneje odlučio posjetiti baš zemlje poput Hrvatske, zaobilazeći mnoge veće države, kao što su Italija, Njemačka ili Francuska. Odgovarajući kako to ovisi o dostupnosti slobodnih dvorana i činjenici da je potrebno putovati ekonomično, od jedne zemlje do druge, dok će se u neke od navedenih država zaputiti najesen, Peterson je najavio nastavak svojih biblijskih predavanja u vidu predavanja o starozavjetnoj Knjizi izlaska, koja bi uskoro trebao početi održavati. Kao i čitava Biblija, i Knjiga izlaska je za Petersona nabijena sublimiranom mudrošću nebrojenih naraštaja, govoreći o svojemu dobu, ali i svim povijesnim razdobljima u isto vrijeme. “Suprotnost egipatskom ropstvu nije Obećana zemlja”, primijetio je potom, “nego pustinja”. U njoj nema ropstva, ali postoji niz nesigurnosti kojih u autoritarnom robovlasničkom sustavu nije bilo.

Zato pojedini narodi žale za komunizmom, dodao je Peterson – nakon kraha jednopartijske diktature nije nastupila Obećana zemlja, nego “pustinja” u kojoj Obećanu zemlju tek treba izgraditi.

U posebnom dodatku predavanju, Peterson je na izravno pitanje iz publike kako doživljava koncept Svetoga Trojstva, opsežno odgovorio definirajući Oca preslikom uloge oca u obitelji, Sina kao vrhunaravni uzor svakome od nas u proživljavanju “junakova putovanja” čiji je Isusov život najčišći kako arhetipski, tako i povijesni primjer, dok je najviše vremena posvetio raščlanjivanju uloga Svetoga Duha. Referirajući se na Kristovu opomenu kako se grijeh protiv Duha Svetoga ne može oprostiti, a poimajući – u psihoanalitičkim terminima, priznajući kako se svi aspekti i tumačenja u tome ne iscrpljuju – Duha Svetoga kao glas savjesti koji postoji u svakome čovjeku, Peterson grijeh protiv Duha Svetoga definira (i) kao ustrajanje u grijehu koje je toliko trajno i teško da dovodi do samouništenja i onoga zadnjeg tračka ljudskosti u čovjeku, nakon čega se više ne može psihički samoobnoviti do mjere koja je potrebna za spoznaju i činjenje dobra.

Ne pretendirajući definirati Petersonovu duhovnost – posebice u kontekstu kada to, nerijetko i neumjesno, čine mnogobrojni Petersonovi obožavatelji koji mu pristupaju gotovo pa idolatrijski – iz niza istupa koji su uslijedili nakon zdravstvene krize koju je proživio 2020. godine, očito je kako se Petersona više ne može poimati idealnim nevjernikom za vjernike. Sve do prije nekoliko godina, Peterson bi na pitanje o svojoj vjeri u Boga odgovarao kako se ponaša “kao da Bog postoji”. Na neki način, Peterson je tada – tumačeći svetopisamske zapise ponajprije metaforički – iskazao maksimum razumijevanja i poštovanja koji jedan nevjernik može gajiti prema religiji. Međutim, u posljednje vrijeme, kako u Zagrebu, tako i u drugim istupima, Peterson stvarnost vjere sve rjeđe omeđuje verbalnim ogradama, a sve češće od nje polazi kao od samorazumljive postavke.

Naposljetku, je li moguće braniti konzervativni sustav vrijednosti, a ne spoznati kako je jedini istinski način legitimacije tog, kao i svakog drugog sustava vrijednosti, postojanje vjerskog, duhovnog, metafizičkog temelja? Kako je pokazao i u Zagrebu, Peterson se otvorio prema tim temeljima.