Nakon što se izvjesni Paul Stubbs “proslavio” izražavanjem želje da kardinal Bozanić umre nakon što je objavljena vijest o njegovoj hospitalizaciji, imamo i novi slučaj otvorenog prijezira prema katoličkim vjernicima u izjavi bivšeg predsjednika Ive Josipovića da Hrvatska nije “katolička džamahirija” te osobno vrijeđanje nadbiskupa Barišića. Kako je moguće da se ovo događa u zemlji u kojoj se neprestano govori o toleranciji, međusobnom uvažavanju, dijalogu itd.? Zašto se tako olako javno vrijeđa katolike?

U vrijeme obnašanja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske, Ivo Josipović je jako pazio kako se izražavao o vjernicima. Kao proglašeni agnostik, znao je da ne dijeli isti svjetonazor s većinom hrvatskog naroda pa se trudio pokazati visok stupanj razumijevanja za život vjernika i Crkve u cjelini. Susreo se dva puta s papom Benediktom u miru i jednom s papom Franjom te tim povodima izrazio poštovanje prema onome što Sveti Otac predstavlja u očima katolika, ali i cijelog svijeta. Osobno sam vidio koliko su mu značili ovi susreti. Što se onda dogodilo? Kako objasniti da bivši poglavar države danas otvoreno pokazuje prijezir prema katolicima koji čine veliku većinu biračkog tijela?

Ne slažem se s onima koji tvrde da ove pojave treba jednostavno ignorirati. Ti slučajevi nisu bezazleni i zaslužuju našu pažnju. Dapače, vjerojatno do njih ne bi niti došlo da katolici često nisu bili pasivni promatrači zbivanja oko sebe. Dakle, u Hrvatskoj očito neki političari i javne osobe misle da njihove antikatoličke izjave i statusi na Facebooku neće izazvati nikakve negativne posljedice. Ispada da je vrijeđanje katolika nešto sasvim prihvatljivo u našoj mainstream kulturi. Nekima je očito djelovanje Crkve dobrodošlo kad je u pitanju skrb za bolesne i nemoćne osobe, pomoć siromasima, čuvanje djece u vrtićima, ali nije poželjno da ima značajnu ulogu u formiranju javnog mnijenja. Kad je riječ o njezinu utjecaju u društvu, odmah možemo čuti kako je Hrvatska sekularna država.

Ovdje treba stvari dobro pojasniti.

Sekularna država podrazumijeva odvojenost Crkve od države i strogu neutralnost prema svakoj religiji. Neki sekularisti, primjerice, osporavaju vjeronauk u školama jer tvrde da javne ustanove moraju biti lišene svakog vjerskog sadržaja te da vjerski odgoj spada u obitelj ili župe, a nikako u škole. Pristupaju problemu prilično dogmatično pozivajući se na ustavna načela koja se tumače na “sekularistički” način. Govori se kako imamo, doduše, zajamčene vjerske slobode, ali vjera pripada privatnoj sferi, a ne javnom prostoru. Međutim, nastaju problemi kad roditelji, koji su pritom porezni obveznici te financiraju rad škola, traže da im djeca dobiju mogućnost pohađanja vjeronauka kao izbornog predmeta. Zašto bi se to zabranilo? Kako ćemo razumjeti vlastitu kulturu koju nasljeđujemo bez vjeronauka? To podsjeća na vrlo loše iskustvo komunizma kad su vjernici bili građani drugog reda i nisu mogli slobodno i javno ispovijedati svoja najdublja uvjerenja. Iz ove perspektive mogli bismo reći da je komunizam jedan oblik radikalnog sekularizma koji je pretpostavku da je religija negativna društvena pojava pretvorio u vrhovno načelo, pokušavši stoga nametnuti ateizam kao službenu doktrinu. Komunizam se raspao, ali naslijeđeni mentalitet teško nestaje.

Ovdje bih spomenuo i nedavnu izjavu dramaturga Vjerana Zuppe koji je u jednom intervjuu priznao da modernu ljevicu ne zanimaju radnička prava i ekonomska pitanja nego, prije svega, kultura, znanost i obrazovanje. Ako je politika samo odraz opće kulture jednog naroda, onda moramo biti svjesni da ono što se naučava u našim školama ima itekako veliki značaj. Nije slučajno da ljevičari agresivno nameću nove predmete poput zdravstvenog odgoja jer znaju da je to najefikasniji način da formiraju stavove budućih naraštaja. Ovo je kritično pitanje koje svakog roditelja mora zanimati. Vidimo da je pritisak i dalje vrlo velik bez obzira na otpor i kritike stručne javnosti. Svjedoci smo da samoproglašeni “liberali” uporno nameću kontroverzne predmete i ne pokazuje ni najmanji senzibilitet za mišljenja drugih.

Već duže vrijeme tvrdim da je lijeva kulturna hegemonija jedan od glavnih problema u Hrvatskoj. To nije nešto što politika može riješiti, jer se radi o pojavi koja prožima cijelo društvo, ne samo javne institucije. Da smo kao neke druge bivše komunističke zemlje proveli lustraciju tijekom 90-ih godina sigurno bi naša situacija bila drugačija, ali nismo. Kod nas je sasvim normalno da pojedini bivši komunisti za sebe kažu da su “dobre komunjare”. Pritom imaju veliki prostor u javnosti te utječu na javno mnijenje. Tako i dalje neki od njih opravdavaju političko nasljeđe jugoslavenske diktature na čelu s Titom. Problem jest što ova iskrivljena slika nije u skladu s mainstream Europom koja jasno i nedvosmisleno osuđuje sve oblike totalitarizma 20. stoljeća. Nažalost, naša ljevica, čak pod vodstvom novog naraštaja političara, nema snage distancirati se od svog nasljeđa.

Zato je ovaj najnoviji primjer vrijeđanja katoličkih vjernika samo simptom tog naslijeđenog stanja. Katolici možda jesu većina na papiru, ali nisu oni koji određuju što je poželjno u javnom prostoru. Možemo samo zamisliti kakve bi reakcije bile u medijima da se Ivo Josipović usudio vrijeđati neku drugu skupinu – brzo bi bio prisiljen ispričati se. Ali vrijeđanje katolika prolazi bez opće osude. Očito su neki jednakiji od drugih. Dok vjernici ne počnu dizati glas u obrani svojih prava, možemo očekivati još sličnih ispada. Na kraju, bit ćemo sami krivi.

Stjepo Bartulica | Bitno.net

*Stjepo Bartulica (Stephen Nikola Bartulica) služio je kao savjetnik za vjerska pitanja na Pantovčaku dok je Ivo Josipović bio predsjednik RH. Također, bio je i savjetnik premijera u kratkom mandatu Tihomira Oreškovića. Stjepo Bartulica trenutačno predaje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Intervju s njim objavljen na našem portalu možete pročitati OVDJE.