Mrmljanje je blatiti Crkvu i biskupe po društvenim mrežama, a potom to blaćenje nazivati promišljanjem ili opravdanom kritikom za dobro Crkve i vjernika. To nikada ne može biti dobro niti opravdano. Kada smo već bez sakramenata zbog vanjske spriječenosti, barem se potrudimo da njoj ne dodamo i onu unutarnju: grijeh.

Foto: Shutterstock

Ne stišavaju se rasprave i reakcije na odredbe Hrvatske biskupske konferencije u cilju sprječavanja širenja infekcije koronavirusom. Mnoge je ta vijest pogodila i pitaju se kako ćemo sine Dominico – bez nedjeljnog, bez euharistije? Puno je reakcija na društvenim mrežama i portalima, a nisu rijetkost one u kojima se biskupe besramno optužuje za kukavičluk, izdaju i slično. Neki krive biskupe da su se time suobličili svijetu, a potom se pitaju ako trgovci smiju nuditi svoje proizvode, zašto Crkva ne može svoja dobra. Pritom ti isti ne shvaćaju koliko je tek u toj usporedbi suobličavanja svetoga svijetu. Ipak, mogu se naći i vrijedna promišljanja koja potiču na raspravu, čemu neka i ovaj tekst bude doprinos.

Sjedinjenje s Kristom po poslušnosti

Sveti Franjo Asiški ostavio je izvrstan i, usuđujem se reći, pomalo zanemaren nauk o poslušnosti. U moru onoga što je poučavao o poslušnosti, ja izdvajam samo jednu zgodu s braćom

“Neka su se braća ponovno tužila blaženome Franji: »Oče, zar ne vidiš da nam biskupi gdjekada ne dopuštaju propovijedati i tako nas puštaju da u jednom kraju budemo besposleni prije nego što mognemo narodu propovijedati? Bilo bi bolje da od gospodina pape ishodiš povlasticu za propovijedanje, i to bi bilo korisno za spasenje duša« (usp. 1 Pt 1,9). Ozbiljno ih je ukorio i rekao im: »Vi, manja braćo, ne poznate volju Božju i ne dopuštate mi da obratim cijeli svijet kao što to Bog hoće. Hoću naime najprije poniznošću i poštovanjem obratiti prelate, a kad oni vide naš sveti život i poštovanje prema njima, molit će vas da propovijedate i obraćate narod. Privući će vam ga bolje nego povlastice koje želite i koje će vas dovesti do oholosti. Budete li slobodni od svake pohlepe (usp. Lk 12,15) i budete li poticali narod da Crkvi prizna njezina prava, molit će vas da im ispovijedate narod.” (Asiški zbornik, br. 20; Ogledalo savršenstva, br. 50)

Franjo poučava braću kako ih baš krepost poslušnosti (a za njih i zavjet), koja im teško pada, može dovesti do onoga za čime toliko žude, bez povlastica. On želi da poslušnost bude propovijed onda kada im je zabranjeno propovijedati riječima. Tu nije riječ samo slijepoj poslušnosti onima koji su iznad, već o spremnosti da pođe Isusovim putem poslušnosti. Franjo pokazuje kako kreativna ljubav može učiniti sve, poštujući sve, bez prečaca.

I veliki teolog Hans Urs von Balthasar u svome razmatranju evanđeoskog savjeta poslušnosti zapisao je kako ona „može biti odricanje od vlastita oblikovanja života i potpuno podlaganje vodstvu voditelja i ‘duhovnog oca’ (abbas), koji je obdaren Duhom Svetim; tu je uvijek vidljiva trajna transcendentna spremnost za Boga na jednostavan i zoran način.“[1] Ovaj teolog izražava ono što je srž Franjinog viđenja poslušnosti – spremnost za Boga.

Duh ove pouke svetoga Franje braći primjenjiv je i na naš crkveni trenutak. Premda nisu svi vjernici franjevci, svi smo pozvani na poslušnost Crkvi u poslušnosti nasljednicima apostola, po riječi: „Tko vas sluša, mene sluša!“ (Lk 10, 16). To osobito vrijedi za propovijedanje evanđelja i slavlja sakramenata kojima kao „upravitelji milosti vrhovnog svećeništva“[2] upravljaju biskupi u svojim Crkvama.

U vremenu kada ne možemo imati sjedinjenje s Kristom u euharistijskoj pričesti, normalno je da tražimo druge načine kako ostvariti to sjedinjenje. Ta se potraga čini mučnom, jer se sjedinjenje s Kristom doista na najizvrsniji način događa u euharistiji i ne nalazimo lako druge načine. To je možda propust nas koji smo poslani poučavati: u velikoj potrebi za poučavanjem o sakramentima, negdje smo putem propustili poučavati o tolikim drugim stvarnostima u vjeri, prije svega o Crkvi i o poslušnosti.

Kada nam je nemoguće sjedinjenje s Kristom u euharistiji (zbog bilo kojeg razloga) jedan od puteva sjedinjenja s Kristom je čvrsto sjedinjenje s Crkvom u jedinstvu s mjesnim biskupom. Po poslušnosti možemo se sjediniti s Kristom koji je „poslušan do smrti“ (Fil 2, 8). O tome sam već pisao, ali vrijedi ponoviti.

Ta poslušnost koristi nam i u tome da nam priječi da se uzoholimo jedni nad drugima – laici nad klericima, prezbiteri nad biskupima; da se ne uzoholimo kada je riječ o sakramentima. To ne bi bilo ni dostojno, niti pravedno. A nije li toga i previše na našim društvenim mrežama?

Poslušnost nije samo način sjedinjenja s Kristom, već je i naša propovijed svijetu koji se na tu našu propovijed može obratiti Kristu, kako nas je poučio sv. Franjo. Zato bi o tom njegovom nauku o poslušnosti svi mi trebali iznova promisliti.

Na ovakav govor o važnosti poslušnosti u današnjoj situaciji upitan sam neće li biti potrebno i više od nje, ako ovakva situacija potraje ili se nakon prekida opet vrati?[3] Je li poslušnost uistinu dovoljna? Da, poslušnost je dovoljna jer je ona ništa drugo do strpljive i ponizne ljubavi koja prihvaća sve, pa i ono što ne zaslužuje, poradi Drugoga – poradi onoga koji je to isto učinio za nas. Poslušnost kao ponizna ljubav može sve „pokriti i podnijeti“, a bez poslušnosti ostaje samo „mjed što ječi“ (1 Kor 13, 1).

Ali kako dalje sine Dominico?

Poslušnost je uistinu dovoljna, ali možemo li bez euharistije? Ta, euharistija je obuhvaćena poslušnošću jer je Isusova zapovijed: „Ovo činite meni na spomen.“ (Lk 22, 19). Ako se ovako nastavi, neće li biti potrebne drukčije, dodatne odredbe biskupa, kako bi se omogućio sakramentalni život? To je uistinu zanimljivo pitanje o kojemu se mora (sic!) već sada promišljati. Moj kolega iz studentskih klupa to je učinio javno u otvorenom pismu, istaknuvši i neke vlastite prijedloge. Njegovo promišljanje ne treba gledati kao prigovore Crkvi. Ja ih vidim prvenstveno kao iskreno traženje načina za puni sakramentalni život u ovoj situaciji. Drugim riječima, kao prijedloge da se kreativna ljubav u Crkvi ostvari na najbolji način u ovoj situaciji. To je stav koji toliko treba mnogima koji će ovaj tekst iskoristiti (i već iskorištavaju) za nove, čak i besramne napade na svećenike i biskupe koji u ovoj situaciji, kroz poštivanje pete Božje zapovijedi iskazuju „ljubav prema bližnjemu kao prema samome sebi.“

S tekstom dragog kolege mogu se u toliko toga složiti, ali na mnogo toga mogu dati drukčije mišljenje. Ipak, ovdje dajem svoje skromno razmišljanje tek na njegov prijedlog koji se tiče slavljenja mise s narodom. Ovo nije odgovor njemu, već doprinos zajedničkom sagledavanju cjeline stvarnosti koju živimo. A sve radi istog pronalaska načina da nas kreativna ljubav dovede do sakramentalnog života.

Naime, izražen je stav da „kada bi se pokazalo kako više vjernika može istovremeno biti na sigurnoj udaljenosti, u čemu bi bila dodatna prepreka da se s njima slavi sveta misa?”

Iako ovo smatram vrijednim kao polaznu točku, osjećam ipak važan nedostatak. Naime, treba uzeti u obzir da, kada bi se s tek desetak ljudi slavila misa jedan ili dva dana, tada bi se za par dana broj ljudi u crkvi s desetak znatno povećao, osobito u vrijeme Velikog tjedna i Vazmene osmine. Možda to ne bi bilo tako u malim sredinama, malim župama, ali u većima treba računati s time.

Netko će reći da to baš i nije tako, da će doći manje ljudi nego u redovnim uvjetima. Moguće. Ali mi još ne znamo kakve će duhovne plodove imati ova izolacija: tridesetostruke ili stostruke. Čvrsto vjerujući u djelovanje Duha Svetoga moramo ”ponijeti kišobran na molitvu za kišu” – moramo računati i na to da se u kućnim Crkvama tiho i nevidljivo razvijaju plodovi Duha. Zato mislim kako je nužno u svakom prijedlogu uzeti u obzir i veći broj ljudi koji bi dolazio u crkve, čime bi se potencijalno onemogućila ‘sigurna udaljenost’. A ona pripada petoj Božjoj zapovijedi koju je nužno uvijek vršiti.

Neki predlažu i više misa u danu. Ali kod takvih prijedloga treba imati na umu sljedeće: ako mi laici ”otupimo” i misu shvatimo samo kao naviku već nakon par nedjelja, kako li je svećeniku koji bi služio po 4, 5 ili više misa dnevno? Ni on nije imun na ”otupljenje” duha navikom. Tako postoji opasnost (koja se može i ne mora ostvariti) da se sakrament u njegovim i našim razmišljanjima svede tek na običnu funkciju za ostvarivanje ”prava” puka. A, slažemo se, to ne bi bilo dostojno sakramenta. Uostalom, imamo li pravo riskirati takvo otupljenje duha navikom kod naših svećenika u vremenu kada Crkva trpi zbog manjka svećenika?

Je li, dakle, moguće drugačije rješenje? Jest, ali je dug put do pronalaska konačnoga. Pa ipak, prijedlozi mogu pomoći na tom putu. Evo jednoga primjera prijedloga koji, istina, traži detaljnu doradu, ali je ipak na istome putu traženja rješenja. Naime, poseban problem bi mogao biti dugotrajni izostanak nedjeljne svete pričesti vjernika, ako ovakva situacija s misama bez naroda potraje ili se ponovi. Stoga bi nakon nedjeljne (ili uskrsne) mise, koju vjernici trebaju gledati u uživo prijenosu, svećenik i izvanredni služitelj kroz dan ili čak tjedan (Vazmena osmina) mogao pričešćivati u crkvama vjernike koji prethodno jave kako se žele pričestiti. Ljudi bi mogli biti pozivani u točno određeno vrijeme u malim grupama na pričest. To može biti, poštujući sigurnu udaljenost, i uz primjereno uređen stolić, tj. ad hoc oltarnu pregradu za pričest, preko plitice ili na drugi dostojan način. Za ovako izvanredne situacije vrijedi tražiti primjere prakse i u povijesti! Tako bi se sačuvala i sigurnost i dostojanstvo i sakramentalni život nedjeljom ili blagdanima. To je jedan od mogućih načina iako je, priznajem, daleko od idealnog. Kreativna ljubav nađe način da ostvari sve i poštuje sve u isto vrijeme.

No, treba neumorno ponavljati: Ništa se ne smije poduzimati na svoju ruku oko sakramenta jer nismo mi upravitelji milosti; ništa bez biskupa koji to jest! Prema Crkvi ljubav nehinjena! Jer je iznad Crkve Bog, a ne mi. Sjedinjenje s Kristom poslušnim do smrti ostvaruje se i po poslušnosti Crkvi.

Nekoliko misli umjesto zaključka

Često se ovo vrijeme uspoređuje s prošlima, traže se sličnosti. No, mislim da ovo vrijeme nije moguće poistovjetiti s prošlima. Čovječanstvo je drukčije, čovjek živi drukčije, mogućnosti za vjerski i svjetovni život su drukčije od nekadašnjih. Ali pogibelj je ipak posve nova, nepoznata. Zato trebamo priznati kako je razumljivo da su odgovori na prijetnju oštri, da idu u smjeru onoga za što znamo da je za čovjeka najsigurnije. Kako vrijeme bude odmicalo ili kad ovo sve završi, imat ćemo priliku za sagledavanje svojih poteza, za promišljanje o drukčijim mogućnostima, o širem pogledu na stvari, na mogućnosti. I sada se to može činiti, ali je potreban oprez: prevelika je opasnost – a svjedočimo tome – da naše iskreno promišljanje brzo klizne u besplodno i štetno mrmljanje ili da budu povod tome.

Mrmljanje je blatiti Crkvu i biskupe po društvenim mrežama, a potom to blaćenje nazivati promišljanjem ili opravdanom kritikom za dobro Crkve i vjernika. To nikada ne može biti dobro niti opravdano. Kada smo već bez sakramenata zbog vanjske spriječenosti, barem se potrudimo da njoj ne dodamo i onu unutarnju: grijeh.

Poslušnost može biti zauzeta, djelatna. Može predlagati i poticati. U tom smjeru treba i čitati brojne ozbiljne tekstove koji se objavljuju, pa i ovaj na koji sam se u svome tekstu pozivao. U duhovnoj potrebi, svatko ima pravo obratiti se svome mjesnom biskupu, bilo s upitom ili prijedlogom. Najprije njemu, jer je on vjerniku bliži od konferencije. Štoviše, on je najbliži i prvi kojemu se treba obratiti. Ali uvijek u poslušnosti koja „nije nepristojna, ne traži svoje, raduje se istini i svemu se nada“ (1 Kor 13, 5-7).

A sve one koji sudjeluju u poučavanju vjernika ovo vrijeme treba potaknuti da pronađu puteve kako bismo obnovili svijest o crkvenosti vjere, svijest o tome što znači da je Crkva dio Vjerovanja, svijest o važnom odnosu biskupa i Crkve, svijest o ljubavi koja se ostvaruje u poslušnosti.

Žena iz 12. poglavlja knjige Otkrivenja koja pred opasnosti bježi u pustinju u sklonište – to je slika Crkve kojoj je pustinja sigurno mjesto. Pustinje su za život Crkve neizbježne. Ali treba u tom tekstu uočiti nešto znakovito: sklonište u pustinji nije pripremila Žena – Crkva – već sâm Bog. Žena odlazi u pustinju. Bog priprema sklonište, ona ga prihvaća i ondje se hrani. Taj boravak u pustinji nije zauvijek. Božja obećanja jesu. Stoga nema mjesta očaju.

Ivan Glavinić

Preneseno s bloga Kratki ogledi

[1] Hans Urs von Balthasar, Za Boga pripravan život, Zagreb, KS, 2010., str. 28.

[2] Molitva prilikom biskupskog ređenja u bizantskom obredu (vidi fusnotu br. 84. u Lumen gentium, br. 26.)

[3] Za ova pitanja, koja navode na ozbiljno i potrebno razmišljanje, zahvalan sam uredniku portala Bitno.net.