Bilo je to na prvom hrvatskom Hodu za život, održanom prije dvije godine u Zagrebu.

Kolona koja je svojom brojnošću iznenadila sve, pa čak i, čini mi se, organizatore, došla je do mjesta gdje su se okupili „protuprosvjednici“. Stali su protuprosvjednici pred kolonu, koristeći strategiju koja je postala, kako smo vidjeli, standardna i u godinama koje su uslijedile i nakratko je zaustavili svojim tijelima.

Tih nekoliko minuta koliko je kolona mirno čekala da policija makne protuprosvjednike, među onima koji su hodali za život krenuo je žamor, tiho skandiranje koje je postajalo sve jače: „Život, život….“.

Pro-choice prosvjednici, koji su stajali nedaleko, sjećam se dobro, bili su pomalo zbunjeni.

Jer što čovjek može odgovoriti onome tko se zauzima za život? Kako se može, uopće, tome suprotstaviti? Ići protiv života, a izbjeći ne samo biti smiješan nego upravo zastrašujuć, pred sobom i pred drugima?

„Izbor, izbor…“, krenulo je naposljetku neko stidljivo skandiranje, onako napola. Jer, tko želi doista vjerovati da životu treba stvoriti ili naprosto izmisliti neku protutežu?

I ova reminiscencija s prvog Hoda za život dobro prikazuje poteškoće u kojima se nalaze svi oni koji se pokušavaju suprotstaviti toj manifestaciji, pa iz godine u godinu posežu za jeftinim performansima u kojima se igraju „buntovnika“.

Tako je bilo i ove godine.

Uglavnom se sve svodi na gerilsko stajanje ispred kolone, kojega pažljivo prate novinarske kamere i fotografski aparati kao da je tih desetak osoba ona prava vijest u odnosu na tisuće onih koji hodaju u koloni za život.

Potom dolazi policija i miče te osobe do policijskog vozila dok aktivistima na licu, kao u nekom čudnom igrokazu, titra samozadovoljni osmijeh. Jer njihov je cilj ispunjen – privukli su pažnju medija na sebe, dakle hrvatskih medija koji će, uglavnom, jednakom pažnjom tretirati njih desetak aktivista koji glume „pobunu“ i onih nekoliko tisuća koji koračaju u koloni za život. Medija koji će bez pardona napisati kako je Hod za život u Rijeci bilo manje okupljanje od Hoda za slobodu koji se događao u isto vrijeme, a nakon što ih policijska izvješća u tome demantiraju, neće niti pokušati objasniti svoju očitu neobjektivnost.

Naravno, cilj bi aktivista bio još „ispunjeniji“ kada bi netko od ljudi iz Hoda za život reagirao na tu provokaciju i ušao u sukob s njima. To se, Bogu hvala, nije dosad dogodilo, zahvaljujući mudroj prisebnosti i organiziranosti redara i sudionika kolone.

Ovakve su akcije popraćene i transparentima koji svojim sadržajem dobro ilustriraju logičke poteškoće s kojima se ovi aktivisti moraju boriti iz dana u dan osmišljavajući svoju strategiju protiv Hoda za život.

Tako su u Zagrebu aktivisti optužili hodače da „smrde na fašizam“, transparentom obješenim na fasadi jedne od zgrada na zagrebačkom glavnom trgu. Dakle, oni koji svoje sugrađane sprječavaju u mirnom izražavanju njihovih stajališta sebe pokušavaju legitimirati kao „demokrate“ i „antifašiste“, etiketirajući i vrijeđajući one koji misle drugačije od njih i koristeći se, naposljetku, kriptofašističkim metodama protiv njih?!

U Rijeci su aktivisti koji su stali pred kolonu imali transparent „Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe slobode?“. Možemo se našaliti, pa napisati da bi čovjek očekivao od „progresivnih“ snaga da citiraju neke „urbane“ izvođače, a ne tamburaše (to je parafraza naslova pjesme tamburaškog sastava Gazde), ali, nije nažalost smiješno kada oni koji priječe drugima njihovu demokracijom zajamčenu slobodu još uzimaju sebi pravo držati lekcije drugima o istoj. Pa, kakva je onda ta „sloboda“ koju takvi brane i zastupaju? Ona u kojoj je njihovim neistomišljenicima zabranjeno javljati se? A da ne spominjemo onu temeljnu slobodu nerođenih koju takvi negiraju – slobodu da netko uopće živi!

Glavni problem u svemu ovome jest da ova slabašna, da ne kažemo, infantilna argumentacija „pro-choice“ strane priječi da ozbiljna rasprava i razmjena mišljenja o pitanjima koje manifestacija Hod za život želi pokrenuti konačno započne.

Hod za život, naime, postavlja konkretna i važna pitanja o tome kako hrvatsko društvo i pripadajuća legislatura tretiraju obitelj, život, pa i onaj nerođeni, pozivajući na stvaranje sustava koji će tom životu i obiteljima koji ih stvaraju pomoći. Dio te rasprave, svakako, jest i novi oblik „zakona o abortusu“ čije je usvajanje pred nama.

Jedino što sada čujemo s druge strane jesu ili paranoidne teorije zavjere o nekakvim „skrivenim agendama“ organizatora Hoda za život ili pak uvredljiva etiketiranja koja drugačije mišljenje otpisuju kao „fašizam“ ili ugrozu demokratskih sloboda.

A te potonje upravo se sastoje u tome da se o svim spornim pitanjima vode rasprave na civiliziran način, uz uvažavanje drugačijeg mišljenja. I to ova strana koja uporno šalje mlade aktiviste da zaustavljaju demokratske manifestacije nikako ne želi shvatiti.

Ali, tu raspravu neće moći izbjeći nikakvim etiketiranjima, nikakvim diverzijama ili teorijama zavjere, bez obzira koliko to pokušavali.

Jer svijest o potrebi mijenjanja statusa quo u Hrvatskoj o tom pitanju je već previše uznapredovala među građanima ove zemlje da bi mogla biti zaustavljena takvim jeftinim metodama.

Što, dakle, prije krene ozbiljna rasprava o tim pitanjima, pa i o promjenama zakona koje su pred nama – tim bolje za sve nas.

Goran Andrijanić | Bitno.net