Nedavno je umro moj kolega iz studentskih dana. Bila je to jedna od onih naglih smrti koja bližnje i prijatelje preminulog ostavlja u stanju šoka, da se nose kako mogu sa svojim gubitkom. Mi nismo bili prijatelji, mogao bih ga nazvati poznanikom koga sam cijenio i s kojim bih, kada bih ga susreo, imao uvijek jako poticajne razgovore. Znao sam da je bio dobar čovjek, kako se kaže, „sa srcem na pravome mjestu“, ali nisam znao je li vjernik.

Potom sam vidio fotografije s njegova pogreba. Na njima nije bilo križa postavljenog nad njegovim grobom, tek siva daska s imenom i prezimenom. Tako sam dobio odgovor na svoje pitanje o njegovoj vjeri, koja, očito, nije imala pretjeranu ulogu u njegovu životu.

Bilo mi je teško dok sam gledao te fotografije. Zbog spoznaje da je čovjek koji je očito ostavio puno dobroga iza sebe, koji je dodirnuo živote mnogih na lijep i važan način, umro bez utjehe katoličkih sakramenata. Pomolio sam se za njega i prepustio ga Isusovu milosrđu, ufajući se u dobrotu svemogućeg Boga koji jedini zna i prosuđuje naša srca.

A kada sam vidio križ raspetog Krista pored lijesa nedavno preminulog hrvatskog novinara Predraga Lucića – tamo gdje ga je malo tko od onih neupućenih u privatni Lucićev život, među kojima sam i ja, očekivao – obradovao sam mu se.

Taj križ koji je stajao tamo izazvao je radost u meni jer sam ga vidio kao ono što on doista jest – znak nade i pobjede nad smrću. Ne simbol pripadnosti nekakvom svjetonazorsko-ideološkom „klanu“ koji bi, eto, trebao dokazati kako je „feralovac“ Lucić na koncu svoga života ipak došao među „naše“ i nije više „njihov“. Moguće je, sasvim je moguće, da je puno njih u tome križu i katoličkom sprovodu novinara koji je predvodio njegov stric, franjevac Josip Lucić, vidjelo upravo to – običan znak ideološke svrstanosti. I pri tome, takvu su ograničenu percepciju imali, čini mi se, i „desni“ i „lijevi“. I mnogi su od njih bili iznenađeni, neki i neugodno.

Već dugo vremena nisam pratio novinarski i spisateljski rad Predraga Lucića. O njegovoj publicističkoj ostavštini nemam previše dobroga za reći. Govoreći iz striktno vjerničkog diskursa, teško je ne primijetiti kako je krug ljudi oko „Feral Tribunea“, kojemu je pripadao, promovirao potpuno nesklono gledište na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj. Gledište koje je kao takvo utjecalo na veći dio moga naraštaja i tako stvorilo preduvjete za ozračje netrpeljivosti prema toj Crkvi i njezinim pripadnicima čijim manifestacijama u hrvatskoj javnosti tako često nazočimo.

Fra Josip je na sprovodu svoga nećaka opisao kao onoga koji je „humorom rušio sve ideologije“. Možda je na jedan dio njegova pisanja moguće i tako gledati. Ali, nije nakana ovoga teksta donositi sud o novinarstvu Predraga Lucića.

Nakana ovoga teksta je usmjeriti pogled prema smislu i mogućoj poruci križa koji danas stoji nad njegovim grobom i koji je mnogima, kao što sam napisao, bio iznenađenje.

Tako je vlasnik jednoga lijevo-liberalno internetskog portala koji je o Luciću pisao panegirike na vijest o njegovoj smrti taj križ na svom profilu na društvenoj mreži pokušao relativizirati kao simptom slabosti i „neuračunljivosti“ koja je posljedica bolesti kroz koju je Lucić prolazio. Međutim, ubrzo je postalo jasno da Predrag Lucić nije nekakav obraćenik u stilu Oscara Wildea, netko tko je veći dio svoga života proveo daleko od Crkve i njezina nauka, da bi se obratio u samrtnoj postelji. Ne. Predrag Lucić dolazio je iz vjerničke obitelji, primio je sve sakramente i osjećao se kao katolički vjernik, o čemu je i na jučerašnjoj komemoraciji svjedočio i novinar Drago Pilsel. Pilsel je, naime, pisao knjigu o hrvatskim ateistima i htio je i Lucića uvrstiti u nju smatrajući da je i on ateist, na što mu je ovaj odgovorio da u to društvo ne pripada jer – vjeruje u Boga. To je bilo prije nego je otkrio da je bolestan.

Kada je postalo jasno da ta Lucićeva vjera u Boga ne može biti protumačena kao „eksces“, onda su je neki lijevo-liberalni komentatori ipak uvažili, ali potom od nje napravili u političkom i psihološkom smislu njima prihvatljivu verziju katoličanstva, onakvog kakav ih neće uznemiravati. Prigovarajući „desnima“ da u križu na Lucićevom grobu vide neku vrstu biljega ideološke pripadnosti i pri tome likuju, pokazali su kako su upravo oni ti koji vjeru u kršćanskog Boga ne mogu razumjeti ili „odobriti“ ako je prije toga ne propuste kroz svoje usko ideološko sito. Naravno, toga je bilo i na onoj drugoj „desnoj“ strani, ali ne u novinarskim komentarima (barem niti jedan takav do svršetka pisanja ovoga teksta nije objavljen), nego u upisima na društvenim mrežama i komentarima pod tekstove. Jedan dio tih komentara, jasno, bio je degutantan i nedostajala mu je barem temeljna doza kršćanske i civilizacijske uljuđenosti.

Taj križ je, dakle, mnogima s „lijeve“ i „desne“ strane sablazan, baš onako kakav nam je i bio u vremena apostola Pavla. Onoga koji je propovijedao Krista raspetog „Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost“.

Može li, međutim, ta „sablazan“ postati znak mudrosti koja će nam svima pomoći nadvladati svoje uske ideološke vidike?

Mogu li, recimo, „desni“ u tom križu nad Lucićevim grobom vidjeti znak nečega što bi ih trebalo zamisliti nad nakanama onih koji smatraju svojim „neprijateljima“, natjerati ih da pokušaju u tim nakanama ipak vidjeti nešto plemenito i nadahnuto, čak i ako su otišle u nekom lošem smjeru?

Ili, može li „lijeve“ taj križ potaknuti da promisle malo o toj Crkvi čijim se pripadnikom Predrag Lucić ipak smatrao, unatoč tome što ju je često napadao i kritizirao? I bio njezin pripadnik do kraja, pokopan kao katolik, na svoju osobnu želju. Možda, nakon toga promišljanja ipak u njoj pronađu ono dobro koje je Lucić, unatoč svim svojim otporima, pronašao i nije ga se bio spreman odreći, i možda joj priznaju pravo da nešto od toga dobra proširi i na društvo u kojem živimo. Jer upravo je to ono pravo koje joj osporavaju, pa tako kardinal Josip Bozanić i njegova ideja o „savezu za dobro“ bivaju u nekim komentarima lijevoga mainstreama napadnuti i prije nego se o tome što govori uopće promislilo, barem na sekundu.

Nije ovdje riječ tek o Predragu Luciću, pokoj duši njegovoj, čovjeku koji je svoju vjeru živio na svoj način, bio on dobar ili loš. Riječ je o križu raspetog Krista koji je sada nad njegovim grobom. Križu koji nije i nikada neće biti simbol pripadnosti ovome ili onome ideološkom klanu nego znak pomirenja čovjeka s Bogom i bližnjima. I o moći toga križa treba pisati, ma koliko to zvučalo naivno.

„Ja razumijem Boga. I sve mu opraštam. Od čega je napravljen, još je i dobar. A od čega je to napravljen? Od našeg straha.“

To je tekst Predraga Lucića koji je sve donedavno zvučao kao feuerbachovsko izrugivanje, pomalo gorko, s vjerom kao projekcijom ljudskih slabosti, nešto što bi mnogi očekivali od njega.

Sada, nakon svega, taj isti tekst može zazvučati i kao vapaj čovjeka koji vjeruje ili barem želi vjerovati. Vapaj za dubok odnos s Bogom koji će biti temeljen na ljubavi, na slobodnom i svjesnom izvoru volje i intelekta. Dakle, za istinskim odnosom djeteta Božjeg s nebeskim Ocem.

Još jedna pouka kako uvijek treba zagrebati ispod površine ako se želi doći do istine.

Goran Andrijanić | Bitno.net