Božićno vrijeme trebalo bi za pjevače, zborove, ali i puk biti najlakše, a zbog toga, usudio bih se reći, i najljepše.

Možete biti apsolutni antitalent, ‘fulati’ notu ili zaboraviti kiticu – sve to ne bi imalo puno veze niti bi se greške primijetile s obzirom na to da bi puk ionako radosno i glasno pjevao “Narodi nam se” i “Veselje ti navješćujem”. Ili sam barem tako mislio.

Polnoćka u rodnoj župi moje supruge demantirala me. Dvije osobe, rekao bih prema svom sluhu, koje ne bi smjele pjevati ispod tuša, a kamoli u župnom zboru, nadglasale su stotine ljudi u crkvi i od prekrasnih božićnih pjesama napravile mučnu kakofoniju. Poneki pučanin, uključujući mene, pokušao se svojim glasom “boriti” protiv njih, no kako je misa odmicala jedan po jedan smo odustajali.

U jednom trenutku okrenuo sam se prema supruzi i rekao: “Iduće godine na Božić idemo kod mojih. Možda župni zbor nema Duha, ali barem dobro pjevaju.” Ovaj zbor, kako ste do sad vjerujem shvatili, nije imao ni Duha ni talenta.

Glazbena pravila i Duh Sveti

Pjevanje i slavljenje dvije su slične, ali ne i sukladne stvari. Možete pjevati a da ne slavite, a možete i slaviti a da ne pjevate.

Komentirajući 28. redak psalma 35 (“A moj će jezik kazivati pravdu tvoju i hvalu tebi navijeke”), sveti Augustin u svom djelu Enarrationes in Psalmos piše:

“Što god činiš, čini dobro i slavio si Gospodina. Kad pjevaš pjesmu, slaviš Boga, ali što čini tvoj jezik, ako ga tvoje srce ne slavi? Jesi li prestao s pjevanjem himana i odstupio kako bi se mogao osvježiti? Nemoj se napiti i slavio si Boga. Ideš na počinak? Probudi se, ne da bi činio zlo, i slavio si Boga. Vodiš li posao? Nemoj griješiti i slavio si Boga. Obrađuješ svoje polje? Ne potiči razdor i slavio si Boga. U nevinosti svoga rada pripremi se da slaviš Boga čitav dan” (vlastiti prijevod).

Prije nastavka, htio bih dati jednu napomenu. Ovdje neću govoriti o liturgijskom pjevanju. Za to postoje crkveni dokumenti i bolji tekstovi od ovoga. No ono što pišem, potaknut iskustvom sudjelovanja u crkvenom zboru te slavljeničkoj službi jedne karizmatske zajednice mladih, kao i svojim glazbenim obrazovanjem, vrijedi i za crkvene/župne zborove. Jer slavljenje Boga ne odvija se samo na svetoj misi, tu su još i klanjanja, molitveni susreti i koncerti, i na svim tim mjestima Bog zaslužuje da ga se dostojno proslavlja.

Crkvu čine dvije stvarnosti koje se međusobno nadopunjuju, hijerarhija i karizma. Smatram da slično vrijedi i za crkvene zborove, slavljeničke službe i bendove – postoje pjevačka i sviračka pravila (glazbena i crkvena), a postoji i Duh.

Odmah ću reći ono očito – najbolje je imati oboje, i znanje i Duha Svetoga kako bismo ispravno i što savršenije slavili Gospodina. S druge strane suvišno je reći da bez talenta i bez Duha, kao u primjeru iz ženine župe, nemate što raditi u glazbi općenito, a kamoli katoličkoj koja bi po svojoj kompoziciji, cilju i svrsi trebala biti (iako često nije) uzvišenija od drugih.

Između ovih dviju krajnosti, savršene (kojoj svi trebamo težiti i koju je moguće postići) te netalentirano-neduhovne (od koje svi imamo pravo biti pošteđeni) velik je prostor. Upravo u tom prostoru obitava većina crkvenih zborova, slavljeničkih službi i bendova. S jedne strane malo je onih koji su izvanserijski u talentu i izvedbi, a predani Duhu Svetom; s druge strane, malo je onih koji u oba polja ne zadovoljavaju.

Ono što bih htio argumentirati jest da je u ovom međuprostoru, ipak važnije imati više Duha nego talenta ili da opet citiram svetog Augustina: “… da ne tražimo zvuk uha, već svjetlo srca” (En. in Ps. 47, 8).

Forma bez sadržaja

Prije nekoliko godina na proslavi Nove godine u organizaciji zajednice Taizé boravio sam u Strasbourgu. Bili smo smješteni na kraju grada u katoličkoj župi s lijepom neogotičkom crkvom. Unutrašnjost je, pak, bila potpuno drugačija. Pretkoncilskih oltara, glavnog i pokrajnjih, nije bilo iako je očita stoljetna povijest crkve. Zidovi su bili potpuno bijeli, bez ijedne freske, kipa ili slike, a na nekim mjestima mogli su se ispod bijele boje nazrijeti prebojeni ostaci nečega što je nekada krasilo te zidove.

Ovaj opis lako se može primijeniti i na zborove koji formom djeluju lijepo, ali sadržajem isprazno. Što duhovno vrijedi vrhunski otpjevana Bachova misa u h-molu, ako izvođači ne vjeruju o Onoga kome pjevaju? Krije li se, s druge strane, iza ubacivanja gospel elemenata i pjesama istinska želja za radosnim slavljenjem ili samopromocija?

Kristocentričnost

Prosječno ljudsko uho danas, zbog inflacije i kompjuterizacije koji okružuju stvaranje glazbe (ali i kao rezultat ideoloških ratova i optužbi za “elitizam” svakoga tko ukazuje na razliku između kvalitetne glazbe i šunda) ne poštuje više genijalnost niti razlikuje glazbeno dobro od glazbeno lošega. Sluša se ono što je “pitko” dok su zahtjevnije forme (svirački, manjim dijelom pjevački i tekstualno) gurnute prema marginama. S druge strane upoznao sam i čuo za previše glazbenika s raznih akademija koji ne znaju svirati bez nota, tj. kojima su improvizacija i autentična glazbena emocija nepoznanica (a to je nešto što se, za razliku od prstometa i dinamike, ne može naučiti).

Upravo su autentičnost, emocija i nadahnuće, tj. trenuci kada glazbena dionica ili tekst korespondiraju sa srcem slušatelja, ono što “uho” (ono unutarnje) još uvijek prepoznaje.

U tom smislu, kao što propovjednik ima dužnost unijeti vjernike u Božju Riječ i crkveni Nauk, tako svirač/voditelj slavljenja treba ljude uvesti u slavljenje Boga, a ne u koncert.

Tek kada kristocentričnost postane temeljna nit naših zborova (bez obzira radilo se o pučkim, modernim ili klasičnim napjevima) ljudska će se srca otvoriti, a glazba zadobiti svoj puni smisao. Onda će i ljudi biti otvoreniji za prihvaćanje onog najljepšeg i najvažnijeg u katoličkoj glazbi – orgulja i korala – a neće više zuriti od dosade čekajući da taj kilometarski “e” u Kyrie već jednom završi.

S druge strane kristocentričnost će natjerati one kojima su mise, klanjanja i večeri slavljenja služile za samopromociju da prestanu ubacivati “ukrasne” i “inovativne” (u nedostatku boljeg izraza) elemente, već se fokusiraju na dovođenje Kraljevstva nebeskog među nas. Ili jednostavno napuste glazbenu i slavljeničku službu u crkvi.

Jer kršćanska glazba nije, i ne smije biti, sama sebi svrha.

Primjer iz stvarnog života

Volio bih sve navedeno potkrijepiti jednim primjerom koji će bolje od mojih mnogih riječi objasniti smisao kristocentričnosti. I premda biste me ovdje mogli optužiti za samopromociju, primjer navodim samo zato što se radi o nečemu što mi je poznato.

Jednom prilikom voditelj slavljeničke službe Božje pobjede Petar Buljan i ja, glazbom smo pratili duhovnu obnovu u Hercegovini.

Na kraju programa pristupila nam je ženska osoba koja nam je posvjedočila snagu slavljeničke glazbe. Ispričala nam je kako su pri rođenju njezine kćeri liječnici rekli da nikada neće govoriti niti se kretati, već da će cijeli život samo sjediti kao “vreća soli”. Ukratko, ta majka tvrdi da je dijete dvije godine motoriku razvijalo slušajući našu pjesmu te je na kraju, suprotno liječnički prognozama, i prohodala uz “Jerihonske zidine”.

Jesu li “Jerihonske zidine” vrhunac kršćanske glazbe? Nisu. Dapače, one ne mogu stati u istu rečenicu uz Bachovu Muku po Mateju ili Händelova Mesiju i može ih odsvirati gotovo svatko. No ono što znam sigurno jest da su tekst i glazba pjesme nastale po nadahnuću i u molitvi.

U tom smislu smatram da Duh ima prednost nad glazbenom izvrsnošću koja je svrha sama sebi ili, još gore, samopromociji.

Duh je onaj koji poštuje tradiciju, onaj koji poštuje pravila i onaj koji poštuje izvrsnost, ali ne osuđuje pogreške. Na kraju, Duh je onaj koji nas vodi Gospodinu.

On će prosječnu glazbu učini boljom, a glazbenoj izvrsnosti dati puni smisao.

Tino Krvavica | Bitno.net